Sve što sam htjela je
da me neko zove „ružo moja“.
Da čuva moje nezrelosti,
težak istorijat nakon kog sam
silom prilika postala
ova užasno teška žena
od pedeset kilograma.
Da poštuje moju tišinu.
Da upija moja slova.
Da mi kaže zlato moje
dok se davim od sreće
okupana jutarnjim zracima.
Sve što sam htjela je
da me neko oslovi sa „Sunce“
Da se kao planetica okreće oko mene
dok se kune da će me voljeti
i kada strvini budem sličila.
Sunce.
To toplo ljeto.
Taj nužan zrak.
To jedvačekanje nakon kišnih dana.
To svjetlo na kraju tunela.
Taj blistav um.
Ta ničim uprljana čistota.
Sve što sam htjela
bilo je da pripadam nekom
i da nekog svojatam.
Težak je život bez ljudi.
Još teži s njima.
