fbpx
spot_img

Milan Pajević: Kolumna SITNI SAT

Ovo je priča o jednoj fotografiji.
Voleo sam oduvek da se družim sa fotografima. Sa ocem sam razvijao fotografije, imali smo onu lampu sa crvenim svetlom.
Imao sam i neke fotografije na izložbi, kad sam bio u vojsci, jedna je uzela drugu nagradu.
Lepo mi je bilo sa fotografima. U Ulcinju je davnih šesdesetih bio prvi crnac koga sam video uživo, zvao se Rizo i imao je fotografsku radnju. U Arilju je foto Brkić bio institucija.
Svake novine su imale svoje fotografe, svi su bili majstori svog posla. Voleo sam sportsku fotografiju, onda životinjski svet, i naravno, kasnije one iz Starta, pa Pleyboja, pa iz Pirelijevog kalendara. U Ukrajini sam upoznao nekoliko jako dobrih fotografa i fotografkinja… Ove moje prijatelje iz grupe U Fokusu, pa i ostale da ne imenujem, neko će se naljutiti jer sve ne mogu da pomenem. Kod kuće imam velike albume Jean Louis Sieffa, Horst.P.Horsta, Vladymyr Bysov , Andrei Mosienko i još nekolicine drugih…
CIMERKE
Dugo su se najbolje drugarice namučile tražeći stan kad su došle na studije u prestoni grad. Trebalo je da bude negde oko Slavije, blizu medicinskog fakulteta ali i muzičke akademije.
Uspeli su, u jednom velikom salonskom stanu gde su domaćini u poodmaklom dobu izdavali sobu svoje ćerke jedinice koja je sredinom devedesetih otišla na konzervatijum u inostranstvo, tamo završila, udala se, dobila decu i zaposlila u mesnom simfonijskom orkestru. Uslov je bio da prime ćerkinu mačku koju ova nije mogla da vodi sa sobom.
Jedna, koja je je studirala klavir, bila je na fakultetu danju,a noću je radila kao šankerka u obližnjem kafeu. Vežbala je subotom i nedeljom od ujutro pa do ručka jer su komšije tada bile u vikendici. Inače, žalile su se svaki put kada bi iz tog stana začuli zvuk klavira. O tom detalju nisu razgovarali kada su se dogovarale za stanovanje. Nije im palo na pamet, da će se komšije žaliti na zvuk tako lepog instrumenta, pogotovo što je tu već živela jdna pijaistkinja… Ali to je tako bivalo uglavnom od kraja marta do kraja oktobra. Rad u kafeu od 16 do ponoći ju je iscrpljivao pogotovo kada je došlo vreme korone. Onda su ih zatvarali, pa otvarali… Gazdi,bivšem fudbaleru, bila je simpatična pa je stalnim, pomalo ili podosta bahatim gostima koji su tu sedeli praktično svo vreme, skrenuo pažnju da je ona pod njegovom zaštitom.
Druga je studirala medicinu. Komšije su je volele jer im je merila pr(e)tisak na onom “pravom meraču” s živinim stubom. Ka je trebalo, tumačila je upustva za lekove koje su im nervozni doktori iz doma zdravlja prepisivali… Onda je došlo vreme da se daju inekcije pa joj je bilo najlakše da se „tom zanatu“ nauči na svojoj cimerki, znajući da će je kad diplomira čekati mesto doktorke na selu u kraju iz koga je došla.
Naravno da ova priča još nema svoj kraj. Ali je počela da se piše.
Laku noć…
Fotografija: D. Dubnickiy
Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.