fbpx
spot_img

Milan Pajević: PRAŠKO GROBLJE NA CRNOJ MACI

Odvezem pre neki dan kuma do bloka 45 da se nadje sa bivšim partnerom.
Da ne čekam sa sekretaricom dok se oni ne rasprave , odvezem se do okretnice, parkiram ispred Dr Ivana Ribara 197 (gde sam nekada, od 1974-te pa do 1984-te živeo ) pa na reku … Usput, do dolaska na mesto gde ću ga ostaviti , kum me detaljno „izvestio“ zašto su takvi izborni rezultati , i ko je kome napravio ustupke, ko je čiji trojanski konj , ko radi za OVE a ko za ONE , ko je i kada najviše krao, talio se , navlačio partijske drugove sa firmama „tašna -mašna“ na tenderima … Zašto su oni pogubili poslove na Kolubari i zašto je morao da zatvori firmu … Kosa mi se već digla ujutru od feniranja i nije imala kud da se više diže … Na keju miriše pokošene trava . Kiša samo što je stala i barice se još šljašte pod stidljivim zracima koji probijaju podnevno nebo . Retki šetači , nema jupijevske generacije koja na juriš zauzima one restorane na vodi na kraju bloka 70 , udjem na tek otvoren posle poplavnog tarasa veliki „fensi“ splav restoran sa egzotičnim nazivom „Crna maca“ …
Prohladni vetar oterao nekoliko parova unutra , samo se jedan , verovatno jako zaljubljeni , drži junački na terasi , on je ogrnuo svojom jaknom i stiskajući se uz nju od kolena naviše greje ne samo toplinom već i mogućnostima koje će se moguće, otvoriti …
Moja želja da popušim svoju lulu na otvorenom , uz topao džemper i prolećnu jaknu dozvoljava da zauzmem najbolji položaj i gledam Adu Medjicu sa gornje strane . Nekoliko jakih slika iskače odmah, kao Milena i Dragan silaze sa čamca i idu u restoran, tu baš na vrhu , sa najboljom ribljom čorbom , tih kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih , mene u čamcu inž Mancea koji me terao da svaki put obveslam ostrvce najmanje tri puta , kuma Ćiru i kuma Radu na svojoj sojenici , moju H. kako skače u Savu s pontona i pliva do Ade Ciganlije …
Posle tri povučena dima , setim se da se nisam javio D. , okrenem telefon :
– Šta radiš ?
-A Ti si ? Pa radim , neko mora i da radi druže moj … Nego , mogu li da Ti se javim za par minuta ? Imam neke ljude ovde …

-Naravno, samo radi … I ispratim dugi šleper , iznenadjeno shvatajući da na komandnoj kućici koja je nekako na kraju , piše , da ne poverujem , MILAN . Malo stariji se sećaju one kultne pesme grupe Alisa (šta bi s njom ) :
– Brodoooviii plove Dunavom , da li se neki zove Saaanja … o Saaaanja … Naravno da ovo nije Dunav , i gle ,o čuda, nikakva psihodelična muzika ne drma iz zvučnika . Zapravo, niakva muzika se i ne čuje , prosto da čovek ne poveruje … Takodje za ne verovati, nije prošlo ni pet minuta zvoni telefon . Iskače slika mog pametnog druga zvanog Plutarh :
– Dosadno Ti je , jel ?
-Ma i nije, pokušavam da ostanem uzdržano ozbiljan ,stvarno si tačan , alal vera ! Nego pita me H. da li sam se čuo sa Tobom, Ti znaš da ona priznaje samo Tvoj sud o ovim izborima i rezultatima .
-Ma nemoj , H. kažeš ? Pa Ti znaš da se Stari grad , kao uostalom i to tamo gde sad živite ,jel beše Vračar, mada znam da H pati za Vlajkovićevom , održao , i spasao najezde ovih —-Slabo , slabo , moj prijatelju … Tanko …
-Da te pitam nešto ? -Pitaj .
-Jesi li čitao
„Praško groblje“ Umberta Eka ? E sad ste svi skočili, odjednom je on svje i svja , pametan za sva pitanja i sve odgovore.
-Ma, mani se te demagogije , nego mi odgovori šta te pitam ?
-Nisam to čitao , ali jesam …
-Ma ne interesuje me to drugo, nego da uzmeš ovu knjigu i pročitaš , neke stvari će ti biti jasnije …
-Reci o čemu se radi , dok nadjem knjigu …
Ne smem da mu kažem , da me danima H juri da se manem kompjutera nego da uzmem “ Nulti broj “ i „Praško proleće“ i da ih pročitam, biću em pametniji em zdraviji (iskriviće Ti se kičma, ispašće Ti oči …Bože me oprosti , kao strina koju su ubedili da mi skrene pažnju , da prekomerna onanija ziht suši kičmu i stvara neplodnost …beše to u ono vreme kad sam kao mesečar tumarao po kući i iz trećeg puta odgovarao na postavljena pitanja pa se porodica ali i familija uplaši da to nije posledica „onog“ … ) .
-Ma šta da Ti kažem , skidaj se sa tog spomenara , kaže mi Beca
(žena mu) da si stalno na tom spomenaru , izginućeš bre ! I ovo mi nešto sumnjivo , svi bi , uključujući i mene da se skinem sa ove mreže . I uzmi pročitaj knjigu ! Skoro zapovednički, a ume on tako da bude …
-Pa dobro reci koji ti je utisak ?
-Misliš o izborima ? Ma nisam ja ona akademikova ćerka pa da imam utisak, moje mišljenje ću da zadržim za sebe , kakav narod takva i vlast i od toga pobeći nećeš . A kad si već zapeo , zamoliću Cecu
(sekretaricu) da Ti iskopira ovu stranicu iz „Praškog groblja“ pa Ti vidi ‘oćeš li čitati dalje il nećeš . Čekaj , dobićeš za deset minuta . I uzmi radi nešto , nemoj uzalud da trošiš vreme . To tvoje iskustvo i znanje ne bacaj uludo . I javi kad budeš spreman da te oderem na cugericu …
– Dobro čekam . Pozdravi Becu i daj neka se šifražetkinje dogovore da se vidimo kod Duleta u „Starom mlinu “ .Čujem da opet menja lokaciju i ide na obalu …
Ne znam da li je čuo ovo poslednje , telefon je već krenuo sa onim bip bip bip …
Sad sam bio već uzdrman , šta će to da pošalje i šta ću ja to da pročitam ? Postalo je malo toplije, vetar je stao, Sunce se probilo , i reka je zasvetlucala kao hiljade srebrnim riba u ljubavnoj igri pred prosipanje ikre … Ušao je jedan interesantan par , ona crvenokosa ,sa najlepšim prolećnim osmehom koji pamtim , on , skoro mojih godina , više dole nego gore (na godine mislim) i gle, sa lulom u ruci . Naravno da smo klimnuli jedan drugom glavom .
Mac Baren , pokazao je prstom na moju lulu .
-Ne Trust , odgovorio sam . -Otkud, pa njega nema ni u Holandiji već više od deset godina ? -Slučajno nadjem prekjuče u očevom ormaru porodične kuće u Arilju , tu je verovatno već tridesetak godina. Tada sam, pred Irak, pušio Trust .
„Žena u najboljim godinama “ , mada su žene uvek u najboljim godinama se trgla i pogledala me pažljivije .
-Koga imate u Arilju ?
-Sada samo majčinu i očevu rodbinu , roditelji su na nekim drugim mestima , mada dele porodičnu grobnicu . I ja sam , na neki način iz Arilja . Mada sam davno otišao .
Prišla je i pružila ruku. -Izvinite , ja sam Milena . Moji deka i baka su iz Arilja i detinjstvo sam provela tamo, pored Rzava… Njih nema, kuće više nema, odavno nisam bila tamo …
-Nikola
, predstavio se čovek sa lulom koji je pušio „Klan“ , tako mi se činilo , možda „Banatsku ružu“ , mada i nje odavno nema . Ili nisam umeo da je nadjem .Ona je uz “Flying Dutchman” bila moj najomiljeniji duvan iz vremena kada sam počeo da pušim lulu, dalekih osamdesetih …
-Drago mi je , rekao sam ustajući , i prihvatio Mileninu pruženu ruku . —–Pozdravite roditelje ako su -Da živi su, hvala Bogu .
-Recite im da ste sreli sina učitelja Milke i Miša , tako me znaju svi Ariljci …
-Prezime ? E, to je već mala misterija, bar za mene . Otac je rođen kao Pajović u Bjeluši a ja se prezivam po rodnom listu Pajević. Da li je pogrešio matičar u Užicu, gde sam rođen, ili… tek bilo je malih problema kod dobijanja potvrde o državljanstvu, ali to se sada sredilo .
-Hoću, drago mi je , i opet pružila ruku . Njen pratilac , je samo podigao ruku i otpozdravio vojnički , dotaknuvši lulom slepoočnicu .
Gledao sam za njima . On ju je zagrlio , a meni se učinilo da je nehotice spustila rame , kao da joj je ta ruka u tom trenutku zasmetala . Seli su dosta daleko , skoro na kraj terase, tik uz samu reku. On se potrudio da joj ponudi stolicu meni okrenutu leđima . Ona je obišla oko stola i sela nasuprot , tako da sam mogao da joj vidim lice i ruke koje su iz tašne izvadile paklo slim cigareta . On ju je uhvatio za ruku , ona ju je diskretno izvukla i činilo se da je krenula da zapali cigaretu . On je uzeo njen upaljač i ponudio svoj . Pretpostavljam da mu je rekla da će sačekati , jer je on krenuo da pali svoju lulu koja se, očigledno, bila ugasila …
Nekako izmedju, bio je onaj par ,sa početka priče, koji je više ličio na spoj dva tela jer je ona navukla deo jakne kojom ju je ogrnuo i na njegovo rame a drugo je bilo u njenom zagrljaju … Dva para , jedno u javnoj ljubavi i drugi u očiglednoj nelagodi , neskladu , ne znam zašto ali sam stekao utisak, da joj je posle kratkog razgovora sa mnom ,odjednom postalo neprijatno . Nisam želeo da moje prisustvo ugrožava očigledno planirano prijatno provođenje vremena (što bi rekla braća Rusi) , mahnuo sam konobaru i krenuo da skupljam svoje stvari …
Na izlasku je ekran telefona zasvetleo . Zastao sam i dok sam još bio u dometu interneta, otvorio pisamce sa porukom.Sa službene pošte kompanije kojom je direktorovao moj kolega, drug i prijatelj koga smo zvali Plutarh , stigao je mejl koji sam otvorio , letimično pogledao i ostavio da pročitam natenane . Poruka je imala sledeći sadržaj:
„Moramo da pohvalimo Bonapartino lukavstvo jer je uspeo da prevari revolucionare praveći se da je prihvatio njihova načela , zatim njegovu umešanost u zaveri protiv Luja Filipa, što je dovelo do pada one bezbožničke vlade , a da sluša savete pokazao je 1848. godine kada se biračima pokazao kao iskreni republikanac ne bi li bio izabran za predsednika Republike . Ne smemo da zaboravimo i njegov doprinos uništenju Macinijeve Rimske republike i vraćanju Svetog oca na tron. Napoleon je sebi postavio za cilj , da u potpunosti uništi socijaliste , revolucionare , filozofe, ateiste , sve odurne nacionaliste koji naciju stavljaju iznad svega , slobodu tumačenja verske , političke i društvene slobode- da raspusti Zakonodavnu skupštinu , da pohapsi predstavnike naroda pod izgovorom da su kovali zaveru , da proglasi opsadno stanje u Parizu , da strelja bez sudjenja sve one koji budu uhvaćeni sa oružjem u ruci na barikadama , da najopasnije ljude progna u Kajenu, da ukine slobodu štampe i slobodno udruživanje , da vojsku povuče u utvrdjenja i da odande bombarduje glavni grad, da ga spali, da ga sravni sa zemljom i da tako omogući trijumf katoličke, apostolske, rimske crkve na ruševinama tog modernog Vavilona . Potom bi raspisao referendum s opštim pravom glasa u kome bi bilo predloženo da on na mestu predsednika ostane još deset godina , a zatim bi republiku pretvorio u obnovljeno carstvo – opšte pravo glasa je najbolje sredstvo protiv demokratije jer uključuje glasove ljudi iz provincije koji i dalje veruju u ono što čuju od svojih paroha …“ *
*U službi tajne službe , PRAŠKO GROBLJE , Umberto Eko (Iz pisma oca Rodena upućeno jezuitskom generalu Rotanu , u kome otac Bergamaski , savetnik Luja Napoleona izlaže predstavnicima DRUŽBE iz raznih zemalja na sastanku u Pragu , dokaz da je Luj Napoleon verni sluga DRUŽBE … 28.mart 1897.)
26.4.2016.
Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.