fbpx
spot_img

Milan Pajević: Soba s pogledom na reku

Tog dana je duvao jak vetar i nije bilo baš za šetanje kejom. Ali je košava , koja je u naletima povijala drveće i ljuljala splavove , mogla da bude opravdanje za raščupanu kosu.

To joj je i rekao kad ga je začuđeno pogledala i skoro prekornim glasom upitala:

-Šta, nisi poneo četku za kosu ?

Okrenuo se ka prozoru stana na vrhu zgrade u sobi sa izvanrednim pogledom na reku i pogledao nabujalu Savu, koja je ,bar mu je tako izgledalo, rasla iz sata u sat i valjala gomile granja i ogromna debla koje je pokupila uzvodno sa napuštenih obala… Gledao je kako rekom sred tih gomila svega i svačega , plovi ogroman šleper sa natovarenim kupama peska i pitao se , gde će i čemu taj pesak kad ga i uzvodno i nizvodno verovatno ima u izobilju ….

– Ne slušaš šta Ti pričam …

-Pa upravo sam Ti rekao…

-Šta to, koliko vidim, zagledan si negde i ko zna o čemu misliš …

-Upravo sam rekao, da, ako te iko pita što si raščupana , odgovoriš da Ti je to uradio vetar…

-Koji vetar, šta je Tebi?

-Košava je zovu , ta vetrina, jer je vetar muškog roda, a ovo je neka oluja obojena žutim peskom iz Sahare…

-Nemoj da se praviš lud, nego dođi da te poljubim tako pametnog …

Onda se okrenuo i video kako sjaje njene oči . Kao dva mala Sunca iz kojih isijavaju radost i zadovoljstvo. Raširila je ruke i zagrlila ga. On ju je privukao sebi i naslonio njenu glavu na svoje rame.

I počeo je polako, da tu dugu, baršunastu kosu, dovodi u red. Onda se nekako i Sunce pojavilo i površina reke je počela da svetluca na talasima koji su zablistali jakim srebrno beličastim sjajem, kao da su hiljade riba izvrnule svoje svetlucave krljušti.
Osećao je kako kuca njeno srce i kako se ispravlja bora na njenom licu.

*Iz knjige u najavi koja nosi ovaj, za sada radni naslov

Fotografija: nepoznati autor

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.