fbpx

Mirjana Tachlinski pjesnikinja iz Hamburga predstavlja knjigu “DNEVNIK USAMLJENE DUŠE”

Mirjana Tachlinski, rođena je 09.02.1962. u G.Vukšiću, BiH.
Sa roditeljima seli 1969. u Otok-slavonski.
Osnovnu školu završila je u Otoku kraj Vinkovaca, Hrvatska.
Živi u Hamburgu od 1976. i radi kao njegovateljica.
Piše poeziju i prozu.
Do sad je objavila jednu knjigu poezije i proze pod nazivom: “Dnevnik usamljene duše.
Završavaknjigu poezije i proze i drugu pripovjetki, koju namjerava ove godine objaviti.
Radovi su joj objavljeni na: 6.međunarodnom festivalu književnosti “Dani prijatelja knjige” Rijeka 2013.
– u časopisu “Avlija”,
– u zajedničkoj zbirci poezije Kultura snova “DOTAKNUTI STIHOM”,
– Kultura snova, zajednička zbirka “PJESMA TEBI ZA VALENTINOVO”,
– u zborniku: “Međunarodni dan poezije 2013”MESOPOTAMIA INTERNATIONAL POETRY DAY “2013. gdje je osvojila drugo mjesto izvan ex yu prostora, te u zborniku “ S LJUBAVLJU ŽENI “,
– u zbirci “ZBORNIK SAVREMENIH LJUBAVNIH PRIČA”, kao i u “Zborniku savremene ljubavne poezije” -Kreativna radionica Balkan te u više drugih zajedničkih zbirki u Hrvatskoj i Srbiji. Član je Udruženja balkanskih umetnika.

 

10751954_10204405589152105_556098856_n

Predgovor

Dragi čitatelju,
pred Tobom je prva zbirka pjesnikinje Mirjane Djedović-Tachlinski „Dnevnik usamljene duše“. Naći ćeš u njoj duhovnih, misaonih i ljubavnih pjesama. Svega pomalo. Svega što zaokuplja dušu pjesnikinje koja je daleko od rodnoga praga i svoje domovine. Baš zbog toga, u najtežim trenucima života, Mirjana se okreće dragom Bogu, razmišlja o smislu života, o dobrim i lošim ljudima, o časti i poštenju, o svemu što zaokuplja maloga čovjeka koji ne može puno toga promijeniti, a pati ga štošta. Vjera u Boga daje joj snagu da preživi, hrabrost da nastavi dalje. Kroz život nosi je snaga vjere, neopisiva i jaka. I kad dođe pred ponor, ona je nosi, krila joj daje:
S praznim rukama
kroz život idem,
a osjećam se
tako bogata.
(Snaga vjere)
Mirjanini su stihovi često aforističnoga karaktera. „Svi smo mi ljudi, malo je tko čovjek“ (Vjera u Boga). Gorka je to spoznaja, ali koliko se istine samo u njoj krije. Hodaju ljudi svijetom s maskama po licu. Bože, kamo nas to vodi? Pita se Mirjana, a zapitaj se i Ti, dragi čitatelju. Zavist i ljudska zloba svuda su oko nje pa kako da onda ne potraži utjehu i snagu u Njemu, koji nas sve vraća na pravi put, pazi na nas, oprašta nam i daje snagu da svakoga dana iznova krenemo dalje. „Zar je svijet postao kanta za smeće?“ (Bože) Ne posustaje Mirjana, ne da pesimizmu da pobijedi, zlu da ustraje, voli ona čovjeka, podršku mu daje, smjernice kojima treba poći želi li krenuti putovima sreće:
Kamen spoticanja svuda ćeš naći.
Uz Boga ustraj do kraja.

Pokaži odanost Bogu svome,
nogama bosim kamenje gazi,
mržnju i zlobu sitnih duša
ljubavlju uzvrati.
(Odanost Bogu)

Moli pjesnikinja Boga da nam bude milostiv i oprosti grijehe naše, što slijepi svijetom hodamo, a On nam je dao oči zdrave. Trebamo ih samo otvoriti i slijediti onoga koji nas neće odvesti putem zla. Trebamo mu se samo prepustiti. To je naš jedini (i, čini se, najteži) zadatak.
Sjeća se Mirjana i svojih najbližih. Oni su joj usadili temelje vjere, pokazali joj kojim putem krenuti. Sjeća se svoje majke, koja ju je znakom križa otpravljala. Tako joj nedostaje. Da su joj sad majčini skuti, kako bi opet sretna bila. Misli joj lutaju prošlošću. Sjeća se riječi voljenoga brata koje joj još uvijek u glavi odzvanjaju:
“Bogat nije tko puno ima,
srce i dušu treba imat’,
najbogatiji sam
među vama svima!”
(Mom bratu)
Progovara Mirjana i o ljubavi. Kad već pomislimo da je s lica Zemlje ova divna riječ nestala, pjesnikinja nas vraća na spoznaju koju znamo i uvijek ćemo znati: ljubav je nezamjenjiva, najpotrebnija, najvažnija. Ljubav je tako divna kad je uzajamna, tako razorna kad je neuzvraćena. Njeni su stihovi puni patnje. Poput sjene prate je prošli dani, dani u kojima je voljela i bila ostavljena, u kojima je bila ponižavana, ismijana, u kojima su je varali, bili neiskreni, bili sebični. Tamo negdje, daleko, nalaze se uspomene na sretne dane kojih više nema. Tko zna? Možda se vrate. Jednom.
…možda se sutra sretnemo
za godinu dvije ili tri
a možda i nikada
nije bitno
i ovako se uz tebe
osjećam sretna
(Dani slutnje)

Sanja pjesnikinja o davno proživljenoj ljubavi. Sa sjetom se sjeća nezaboravnih ljubavnih trenutaka.
Bacam sjećanja
svuda oko sebe,
želja mi u grlu zastala.
Zarobljena čekanjem,
osjećam mučninu.
Tako mi nedostaješ.

(Zarobljena vremenom čekanja)

Žali ona za Njim i nada se da će jednom opet biti zajedno, iako i nije bio savršen, iako je znao biti gad, iako je otišao bez riječi, ostavivši je u suzama. Zaboraviti ga ne može. I ne želi. Nikada. Ne može ona bez ljubavi. A i zašto bi?
Božidar Golik

 

NAD ZELENOM VODOM OTOČKIH VIROVA

Nakon dosta godina
Sjedim u tami pospane šume
Nad zelenom vodom Virova
Poput gorskog duha
Obasjava me
Mjesečeva svjetiljka

Klonula glava na sveto tlo
Kao cvijeće sam na groblju osušeno
Dok bijela breza poput majke
More suza prosipa na me
I svojim dugim nježnim rukama
Miluje
Od lutanja umorno tijelo

I kao da čujem
Kroz granje kako se provlači
Jeka
Uzdasi mojih roditelja
Što zovu
Da im se vratim

Predamnom se klanja
Sva radosna
Slavonskog hrasta sjena
Dok iz pognutog grma
Mahovinom pokriveno
Šusti lišće
Dobrodošlicu mi pjeva

 

DJEČJA SUZA
Želim se prisjetit’ jedne pjesme,
što sam u školi majci pisala
kad mi je s lica dječjega
na malene ruke suza kanula.
Uz prozor zamagljen suzama,
licem naslonjenim danima stajala,
s pogledom tužnim u daljinu
majčine korake očekivala.
U vjeri da ću je jednom ugledat’,
pred očima se stvarala njena sjena,
gdje ruke širi prema meni.
Htjedoh je zagrlit’, al’ u tom trenu nesta.
S prozora nestala je magla,
svojim sam ih licem brisala,
samo je jedna suza na staklu
jecajuć’ tužnog djeteta ostala.
SREĆA JE U DIJELJENJU
Nije sretan onaj tko puno ima,
što na jastuk svileni glavu spušta,
opijen mirisom glatkog satena,
a svog bližnjeg ljubiti ne zna.
Sretan je onaj što komad kruha
u njedrima čuvan siromahu dijeli,
iskrenom ljubavi iscjeljuje rane
što su mu drugi nanijeli.
SJETI ZAUVIJEK ZATVARAM VRATA
još samo večeras suzu ću pustit
nek kvasi naborano lice
za našu sreću pomolit se Bogu
i poći
poći daleko od sjete
kojoj zauvijek zatvaram vrata
tebi ljubavi kažem hvala
ti koji si postojao u mojoj sjeti
što nas je vezao samo poljubac
s usana tvojih vrelih
što si kroz nekoliko naših susreta
moje srce zapečatio zauvijek
imenom svojimi kad me jednom ne bude
ostat će zapisan tuge trag
dočaran kroz moje pjesm
dok ih budeš čitao da te podsjete
bila sam ona
što zbog ljubavi umire
SNAGA VJERE
Kroz život nosi me
snaga vjere,
neopisiva i jaka.
I kad dođem
do ivice ponora,
ona mi
krila daje.
S praznim rukama
kroz život idem,
a osjećam se
tako bogata.

 

 

UDRUŽENjE BALKANSKIH UMETNIKA
UDRUŽENjE BALKANSKIH UMETNIKAhttp://ubu.mojsajt.rs/
Nevladino i neprofitno udruženje, osnovano na neodređeno vreme, radi ostvarivanja ciljeva u oblasti savremenog kulturnog stvaralaštva i to kroz književnost, slikarstvo, fotografiju, muzički i scenski angažman, sa posebnim osvrtom na afirmaciju mladih u cilju održivosti i unapređenju postojećeg i kreiranju novog kulturnog života društvenih zajednica na Balkanu.