Želim da se rasplinem, nestanem, potonem…
Da mirno odem u prostranstva plava,
jednostavno lako da klonem
i da me više ne boli ovako glava.
I nije to baš zbog silnog bola,
niti što mi ludilo pamet muti,
samo mi je dosadila rola
i glumac u meni počinje da se ljuti.
Nisam ja zbog nje tužan.
Ljudi u kafani vole svašta da slažu.
Nije ona mislila da sam ružan,
samo je čekala da se grozdovi na trešnji pokažu.
Znate, oni svi misle da sam ja lud
i stalno mi se krijući smeju iza leđa…
A ja šta ću – nemam kud,
ćutim, dok mi poigrava veđa.
Glad se javlja, osećam se loše,
mada i nemam više čime da jedem…
Napokon, u taj čuveni levi kroše
čitav svoj život mogu da svedem.
Sutra idem da sa mosta skočim,
da uzmem sve što sam za života slao…
Biću miran kad u prazno kročim
– bar da plivam nikad nisam znao.



