Nihad Mešić rođen je 1965. godine u Tuzli. Objavio je desetak članaka iz oblasti ljudskih prava i rješavanja konflikata u zemlji i inostranstvu. Koautor je knjige „Globalising Hope/ Globalizzare Speranza“ koja je objavljena 2007. u Roveretu, Italija u izdanju IUPIP -a.
Lirske zapise pod nadimkom River počeo je objavljivati 2002. na Cyberbulevar forumu, a objavljivao je, pored ostalog, u časopisima „Diogen pro cultura“, „Zadarska smotra“ „Maxminus“ „Jesenjin” i „Kado“, portalima Tuzlarije, BUKA, Knjiga.doznajemo com, Radio Gornji Grad , Didaskalijebh, Pjesničkom riječju stop nasilju nad ženama, Internovine i drugima.
Jedan je od 10 koautora knjige poezije „Pod istim nebom“, objavljene 2008. u izdanju DHIRA verlag, Kusnacht, Švajcarska i samostalnih knjiga „Dovoljno lud“, „Kroćenje straha“ i „Iza oklopa“ koje je objavio isti izdavač 2009, 2010 i 2011. U izdanju „Bosanske riječi“ iz Tuzle objavljene su njegove knjige „Ne moramo o politici“ – izabrani i novi zapisi 2012., te 2013. „Šta ću kad te volim“, kada je objavljena i zajednička zborka “Dotaknuti stihom 5” 10 pjesnika u izdanju zagrebačke “Kulture snova”. 2014. Objavio je knjigu proze „Četveropis vremena“ u izdanju izdavačke kuće „Paun¨“ iz Tuzle koja objedinjava prozne zapise njegove majke Samije, oca Džemala, sestre Enise i njegove.
Među pjesnicima iz Bosne i Hercegovine, zastupljen je na web stranicama Poetas del mundo, u Antologiji „Poets for World Peace“, Volume 3, te u dvadesetak zbornika objavljenih u Hrvatskoj i Srbiji. Učestvovao je na različitim književnim susretima i festivalima, kao što su „Poetsko ćoše“ u Beogradu, „Kultura snova“ u Zagrebu, „Međunarodni festival književnosti“ u Rijeci „DIMljenje po birtijama” u Puli i Vrsaru, Poetski maraton Diogen traži čovjeka u okviru „Sarajevske zime“, „More na dlanu“ u Biogradu, Pazinu, Rovinju i Puli, Pjesničkoj koloniji na Pagu, manifestaciji „Orfej na Dunavu“ u Kostolcu, pjesničkim karavanima po BiH i Srbiji te projektu „Balkan – kuća različitosti“. Gostovao je i u Sloveniji i Danskoj.
Njegova pjesma „Andrić, Travnik i ja“ nagrađena je oktobra 2011. godine na Natječaju HKD „Napredak“ za pjesme posvećene liku i djelu Ive Andrića i Travniku dok je „Ne moramo o politici“ bila najčitanija pjesma na portalu Primijenjena poezija 2012 i 2013. Poezija Stenka iz Beograda mu je dodijelila povelju „za doprinos u poeziji i saradnji pjesnika“. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački i francuski jezik i prezentirani u radio i TV programima. Njegovi prevodi poezije Gorana Vrhunca i Anke Topić na engleski jezik su također objavljeni u međunarodnom časopisu “Kado” i na internetu. Član je Društva pisaca Tuzlanskog kantona, umjetničke grupe „Lucido“, Hrvatskog književnog društva sa sjedištem u Rijeci, Udruženja balkanskih umetnika sa sjedištem u Subotici… Živi i radi u Tuzli.
Žalosna vrba
Žalosne vrbe vodopad zeleni
usred sivila asfalta i betona na Slatini
vraća mi osmijeh
unatoč lošim vijestima o smrti, bolesti,
raspravama političkim
i ostalim zabavama našim svagdašnjim.
Gledam odozdo malen ispod vrbe
i mislim kako je nabijediše
da je žalosna.
Meni je, eto, donijela radosti tren.
Tuzla
Volim kad sunce blago obasja
Jalu i odsjaj mu zabljesne oko
pa se čini da teče vode dovoljno
da je rijekom zovem i budem ponosan na nju.
Kad me koji dan nema, poželim
da se vratim u ove iskrivljene ulice
i među čudna ispupčenja o koja se spotičem
kad hodam.
Volim kad me miris lipe pod prozorom
moje zgrade po mjeri čovjeka na Slatini
omami i podsjeti da su Slaveni vazda živjeli
tamo gdje ima lipa i onda kad lipanj nije.
Na Korzu kad sretnem drago lice
koje ne vidjeh preko nekoliko,
a koliko ne znam, pomislim da
volim ja ovaj grad više od samog sebe.
Koliko je zaslužio – malo je.
Nedjelja
Mašina pere veš
vani sitna kiša podvlači sivilo,
a ja sam tu negdje
– poderana haljinka
u fazi poslije centrifuge.
Zaboravljena na smetljištu…
Mrak pred kinom
Večeras je mrak pred kinom.
Nema predstave.
Sve podsjeća na život,
a on se odselio negdje.
Na jug, volio bih vjerovati.
Sutra ću opet otvorenih očiju
sanjati o sreći, a noćas me pusti
da me ponese ova tuga
u daljine koje dogledati znam.
Kako se velikim nekad
činio svijet, kako nesagledivim
sam smatrao mogućnosti.
Znam da ih ima još.
Čitavo jedno more još uvijek
na mene čeka.
Još mi samo malo snage treba
da zaronim.
Živote moj
Nešto mi se skupilo.
Treba malo promijeniti sobu.
Na put.
Da se malo mozak prozrači.
Da mi život pod drugim ćoškom
zazvoni u uhu,
da osjetim da vrijediš –
živote moj.
Kriv
Priznajem grijehe svoje.
Kriv sam što se trsim drukčiji biti,
što kompliciram ono što bi možda
jednostavno bilo.
Kriv što bih mogao biti zadovoljniji.
Sobom i drugima.
Napisa mi jedan prijatelj,
na rastanku u subotu:
„you´re as tall, as your soul“.
Sad mi valja otvarat´ dušu još više, a stid me.
O ljubavi
Često se desi da osjetimo
da dajemo više nego primamo.
O ljubavi je dakako riječ.
Ipak, ponekad sami odajemo utisak nezainteresiranosti.
Umijeće komunikacije je čudo jedno.
Učimo dok smo živi.
Da mi je sad opet 30 možda bih bio sretniji.
Kako su naši stari govorili – da mi je ova pamet
i one godine…
Opet ne bih rekao da sam budala.
Ni da me drugi prave takvim.
Vazda je do mene. Ljubav.
Skrhan – shrvan
Slušam kako TV najvljivačica
kazuje kako su Edith i Dancan
„skrhani“ poslije pogibije djeteta.
Nadam se da će jednom naučiti
da je neka osoba shrvana,
a ne skrhana bolom.
Mislim da sam ovakav
skrhan-shrvan
zreo za relaksaciju.
Pođoh li gdje ljubav me vodi?
Pođoh li putem Ilije Ladina,
gdje ljubav me vodi?,
Znam li zaista voljeti bližnjeg
roditelja, ženu, prijatelja?
Ili sam samo sobom okupljen
u sebe utopljen, opor i gluh
za one prave osjećaje,
za one prave ljude?
Zar nisu svi pravi?
Volim li ih zaista
ili se samo pravim
hineći dobrodušnost i dobrohotnost
ne bih li izgledao
sebi i drugima bolje?
Jesam li zaista fleksibilan toliko
koliko se sebi hvalim?
Razumijem li onoliko
koliko mi se pričinja
i prihvatam li zaista ljude
onakve kakvi jesu:
bez obzira s kim se družili,
koliko para imaju,
s kim spavaju,
kako govore,
kako se Bogu mole ili ne,
u kakve su škole hodili,
kakvu muziku slušaju,
čitaju li šta?
Prihvatam li te zaista, o, čovječe?
ZABORAVKO
Znatno
zastoje zaboraviti
znam zemaljske.
Zibam znakove
zadovoljstva
znojeći zaslon
zlurade zabave
zalud.
Zaboravio znati.
Tri dobre stvari
Tri dobre stvari
Razmišljam o zadatku
da napišem tri dobre stvari
koje su mi se desile tokom dana
i nekako mi fali
inspiracije. Valjda kiša čini
da sam letargičan.
Ipak, pripremio sam doručak
sebi i ocu i prijao nam je.
„Dobar“ glas izgubljen proteklih
sedam dan u nazebu,
lagano se vraća.
Treća je dobra stvar
da smo tu i da će dakako bolje biti.
Čekajući voz u Zidanom Mostu
Dok čekam vlak
u Zidanom mostu,
smišljam žurno
za te pjesmu prostu.
O ljepoti tvojoj,
oku snenom, plavom
i šta bi radili
u kupeu malom?
Voz sve brže
Mariboru hiti,
samo od erotike
ništa neće biti.
Neću kukati
Ipak neću kukamavčiti
Rado bih se upustio u kuknjavu,
žalio na umor,
psihičko i fizičko zdravlje,
nesvjesno referirao
svakidašnje jadikujući
na velikog Tina Ujevića
što bješe rođen 5. jula,
kao i ja.
Pjenio bih kritikujući jedinu državu
koja me priznaje za građanina
jer se susjednima baš i ne zovem
tako da bi me svojim smatrali.
ali neću, jer je to ono što mi najviše
ide na džigericu kad čitam.
Dobar sam.
Slučajan izbor
Gledam Julie Andrews
u Ljetu na zlatnom jezeru
i sjećam se Katherine Hupburn.
Nekako uvijek bivam okružen
starijim osobama
ili mi se to samo tako čini.
Zahvalan sam na svojim izborima.
Iako su možda nesjvjesni.
Slučajno, nema ništa.
(Ne)dostupan (Ne)Nihad
Zaboravio mobitel kod kuće.
Treba li mi?
Još uvijek koristim prvi mobitel kupljen na kiosku
za 40 maraka, uključujući 10 KM kredita.
Ne znam se ili neću
naučiti na tačskrin,
iako mu već baterija trokira.
Mator ili nekonvencionalan?
Izgovor sebi mi je lako naći.
Ne znači rečenica iz prvog reda
da nisam dostupan.
Mislim?
Dok pijemo čaj od kamilice
Dok pijemo čaj od kamilice
tetka Sajda i ja,
o vremenu razgovaramo,
pa tetka reče da će biti snijega
i kako zime nisu kao nekad
što su bile kad
se tri sestrice Čokićke
nisu vidjele dok su išle
iz „muške“ u „žensku avliju“
prema kući neke 1935.
Onda bi se sankale od brdske do jalske džamije
na velikim saonama
što ih je djed usput dobio
jer se sažalio na nekog čovjeka
i kupio od njega sva drva na pijaci
i saone iako je imao pripremljena
drva i ugalj kod kuće.
Prve saonice im je babo
iscijepao jer ih je zatekao
kako se plazaju u novim kaputima.
O jednom od njih će moja rahmetli mati
pisati kojih 65 godina kasnije.
Onda tetka kaže: “ koliko sam puta
završila u jarku, a jednom sam oborila
snašu sankama. Ustala je, nije bila povrijeđena,
galamila i psovala za mnom dok sam
jezdila bježeći dalje prema Jali.“
Tetka se osmjehuje prisjećajući se mladosti
kao da joj nije 91, a ja se grohotom smijem.
Bilo bi lijepo da ove godine bude više snijega.
Nemam bivših prijatelja
Nekako, eto, nemam
bivših prijatelja.
Imam možda
samo one koji
mene vode
pod „bivši prijatelj“.
Nikad nisam znao
nemilosrdan biti,
ili se opet hvalim?
Ne, zaista, nemam
bivših prijatelja.
Za svakim od njih
još mi srce čezne.
Zatvoriti ga ne znam.
I neću!
Skrhan – shrvan
Slušam kako TV najvljivačica
kazuje kako su Edith i Dancan
„skrhani“ poslije pogibije djeteta.
Nadam se da će jednom naučiti
da je neka osoba shrvana,
a ne skrhana bolom.
Mislim da sam ovakav
skrhan-shrvan
zreo za relaksaciju.
Kilavko
Po povratku s jedanaesatnog puta
u Banju Luku i natrag u Tuzlu,
obilaska bližnjih i pola sata šetnje Tuzlom,
osjećaj traljavosti.
Vazda sam bio kilav.
Sad mi to nekako više ide
na nešto.
Iskakanje iz kože
kad na prvu loptu
neće, a obično
neće, iako mi mnogo toga hoće.
Ne znam ima li baš
zadovoljnih na ovom svijetu.
Elem, ne otvara mi moj
kućni lični kompjuter
link s novom knjigom pa je ne mogu pregledati,
prije odlaksa u štampu,
a mrsko mi i srklet mi
išta raditi u vezi s tim
i glede toga,
po tom pitanju,
pa eto kuckam.
Hudo budalasto muško
s viškom osjećanja i nervoze.
Šta ćeš!_
Pedeseta
Bubica na parketu
traži put,
penje se na tepih
i nestaje u šarenilu.
Pomalo joj zavidim.
Čini mi se da je
svijet njen ogroman
i misteriozan.
Moj opet nekako
sve manje tajni
krije i otkriva.
Možda je to krila
pedeseta stepenica
čijem se vrhu bližim?
„Dobar, loš, zao“ ili Simfonija za Nihadova leđa
Čitam Marinu Carlosa Ruisa Safona,
slušam muziku Ennia Morriconea,
sjećam se ranog djetinjstva
i lagano pripremam
za nove pobjede, radne i druge.
Jeste da se ne takmičim,
kako ću, sa samim sobom.
Ulijeće fotografije koju Sanda Kreitmayer
na Facebook pridodaje.
O otoku Proizdu s kojeg se brodom
s Korčule ide, čini mi se
iz Vele Luke mi 1987.
išli, ne bi mi bilo mrsko opet.
Onda bih i leđa prepustio da ih
ublate kao mati nekad,
možda bi manje zafrkavala
ovo nedoraslo, melanholično
stvorenje. Vidi se da mi je vrijeme
da odlepršam nekud.
Maličuk samo.
