fbpx

O poeziji Helene Horvat, rođene Pohorsky

1509690_746463432105971_2829240576299410911_n

 

HELENA HORVAT, rođena Pohorsky u Hercegovcu (Moslavini)
21. lipnja 1958. godine. Osnovnu školu pohađa u Malom Lošinju, a zatim u rodnom Hercegovcu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Garešnici, gdje započinje sa pisanjem poezije i to dosta uspješno. Živi i stvara u Zagrebu od 1979. U zrelim godinama otkrila je želju za ponovnim pisanjem. Piše ono što osjeća iz srca i duše, pretežno ljubavnu liriku. Ponekad napiše pjesmu socijalne tematike iz ogorčenja koje muči malog čovjeka. Za sebe kaže da je obična žena, sa naramkom godina na leđima, sa mladenačkim duhom koji nikada ne stari. Najviše objavljuje u elektronskim medijima. Pjesme su joj objavljivane na portalima Glas poezije, Internoviene.com, PoezijaOnline, Webstilus portalu za pisce, umjetnike, novinare i znanstvenike, portalu pjesnika OČARAVANJE I PRIMJENJENE POEZIJE,i mnogim drugim.
Časopis za književnost i književne prosudbe KNJIŽEVNA RIJEKA 2“ u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2012. i 2013. godine objavljuje joj nekoliko pjesama.
Autorica je u DIOGENU pro kultura, magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje iz Sarajeva, koja njeguje različitosti autora, izlazi na engleskom jeziku i obuhvaća autore iz cijelog svijeta.
Pjesme su joj objavljene u zajedničkoj zbirci ALMANAH BR.1 u izdanju Nove POETIKE.
Objavljivala je u zajedničkim zbirkama pjesama PJESMOM SE VOLIM , MOJA LJUBAVNA PJESMA, te u sklopu međunarodnog natjecanja pjesnika sve u organizaciji i izdanju KULTura sNOVA njena pjesma je izabrana i objavljen u međunarodnoj zbirci ljubavne poezije MORE NA DLANU, VALENTINOVO, MORE NA DLANU 2. TEBI PJESMOM ZA VALENTINOVO, kao i u prvoj svjetskoj ANTOLOGIJI FEJSBOOK PJESNIKA,
Savez književnih stvaralaca Zapadnog Balkana izdaje zajedničku zbirku KALENDAR POEZIJE,te u Zborniku poezije Portala Očaravanje UMREŽENI SNOVI. Iste godine, sudionica je u najdužoj pjesmi koja je MEGAMAXI GIGANT PJESME.
Posebno zadovoljstvo je što sudjeluje u međunarodnom zborniku za djecu ZAGRLI ŽIVOT, humanitarnog karaktera, sav prihod od prodanih knjiga ide djeci oboljeloj od karcinoma, i međunarodnom zborniku GOLI ŽIVOT U UMJETNOSTI i NA MRGINAMA ŽIVOTA sve u izdanju UDRUŽENJA BALKANSKIH UMJETNIKA.
U izdanju KREATIVNE RADONICE BALKANA, izabrana kao autorica u dvije knjige, U ZBORNIKU SAVREMENE LJUBAVNE POEZIJE i u ZBORNIKU SAVREMENE LJUBAVNE PRIČE.
2012. godine UG ESSEGG, Osijek, objavila joj je prvu samostalnu knjigu poezije U ZAGRLJAJU POEZIJE
2013.godine UG BAGREM, Gradište, objavila joj je drugu samostalnu zbirku KORAK U ŽIVOT
2014.godine UG ESSEG, Županja, objavljuje joj treću stihozbirku Ciklus minijatura- VRIJEME POSTOJANJA.

1891047_689055831180065_3018933010942964571_n

Prva samostalna zbirka: U ZAGRLJAJU POEZIJE

U ZAGRLJAJU POEZIJE
Prikaz knjige Helene Horvat – jedan dio iz recenzije Mirjana Đapo, prof.
Zbirka „U zagrljaju poezije“ je nešto poput lirskog dnevnika koji autorica još uvijek piše nježno prebirajući po uspomenama, a ima tu sreću da su joj muza naklonjene, posebno ona koja pjesnika vodi.
„Šapat muze koja izlazi iz srca,
ulazi u dio stvaralaštva…“
(U zagrljaju poezije)

Vođena inspiracijom Helena Horvat tka svoju haljinu poetike probirljivo tražeći nijanse, boje kojima će obući stihove, slaže metafore, igra se ritmikom… Puno sinestezije doprinosi da lirske slike djeluju dopadljivo, neobično, a opipljivo i, kako ona kaže, – „Rodila se pjesma“. Kao finalni proizvod biće prihvatljiva onima koji i sami vole igru, prepoznaju se u svetu pisane riječi, tuđih emocija.
Pažljivo iščitavajući svaku stranicu ovog „dnevnika“ uočila sam nekoliko tematskih cjelina. Odmah se, kao primarni motiv, nametnula ljubavna tema, ali ne na patetičan način, spomenarski, što je često prisutno kod pjesnika početnika. Pjesnikinja u priču o ljubavi ulazi kroz sve labirinte ženskog poimanja pripadanja dragom biću. Vodi nas u svet ljubavne intime otvarajući jednu po jednu ćeliju zatočenih sjećanja, emocija.
„Ljubav je ropstvo vlastite volje…“ ispovijeda se pjesnikinja, da bi se u istoj pjesmi dopunila, čak demantirala:
„Postala sam snaga i smisao postojanja,
ljepote življenja“.
(Slatko ropstvo)

Nostalgija je najprisutnija emocija ovih stihova o ljubavi jer se u preispitivanju emotivnog života koji je iza vremena o kojem govori poetesa svjesno poigrava emocijama, više elegičnim nego vedrim, ispunjenim životnom radošću. (Krhotine; Nostalgija; Iluzija želje; Grijeh ljubavi..)
„Koprcam se u mraku svoga straha…“
(Krhotine)
„Imam osjećaj kao da me starost želi pridobiti…“
(Nostalgija).

Na trenutke se poezija Helene Horvat doživljava pesimistično, ali je dovoljno pročitati pjesme: San; Vrijeme ljubavi; Aleja snova; Jastuk od oblaka …da se shvati koliko se žena u ovoj poetici, autorica, ne predaje tamnim bojama, koliko je prostora u svojoj duši ostavila za neku novu još nedosanjanu sreću koja će je pohoditi ako joj otvori vrata srca.
Pjesnikinja sanja, a to stanje duha ne broji godine, i čini nam se da što su želje manje ostvarive pravo na sreću nam je dopuštenije:
„Sanjam više nego što živim…“
(Talisman jedne ljubavi)
„Ljubim te snagom svog čekanja…“
(Ljubav od stakla)

U tim stihovima autorica je ponajviše žena koja je spremna da čeka, sanja (Ljubičasti snovi), moli svoga dragog da je oslobodi tuge. Tu se miješaju boje zrelosti, (Miris ljeta) ali i svesti da je jesen blizu.
U sljedeći ciklus stavila bih pjesme spoznaje da su koraci ljubavi sve tiši : Koraci prohujalog vremena; Uhvati trenutak; Trenutak spoznaje; Šuplja sjećanja…
Osim ljubavi prema dragom muškarcu, pa i sebi, ženi koja se bori da ostane žena, nekoliko pjesama u ovoj zbirci nosi i poruku čovjekoljublja i žala, poetski rečeno, što smo se kao ljudi odrekli humanih principa, otuđili. Tu pjesnikinja unosi novu leksiku – mržnja, prodane duše, lopovi, utapanje u svakodnevnicu…
Najsnažnija iz ovog ciklusa je pjesma- Životna istina- Ništa nije tako gorko kao prevariti vlastiti narod…

Poetika Helene Horvat ima sve elemente odličnog lirskog teksta, od bogate metaforike, ritmičnosti, sjajne i jasne poruke, emocija, a sve to uklopljeno u modernu formu. Njena poezija će zagrliti sve koji znaju što je dobar pjesnik i čovjek, a iskreno se nadam da je ova zbirka samo prva knjiga ove izuzetne pjesnikinje i da će se iz njene duše poroditi još mnogo dobrih pjesama. Za kraj ovoga prikaza ću je citirati:

„Tako i moje opčinjeno srce prima na dar
i stvara ogrlice pjesama svoje ljubavi“.

(Vrijeme ljubavi).
Druga samostalna zbirka: KORAK U ŽIVOT

Recenzija iz knjige KORAK U ŽIVOT
ZLATKO MARTINKO, književnik
PRVIM KORAKOM POČINJE LJUBAV
Trebalo je krenuti u život, učiniti onaj korak kojime sve počinje, pri tome nikom ne smetati, nikom ne prepriječiti put, ne biti napadan, ne biti nametljiv… Tako je krenula gospođa Helena Horvat iz svog moslavačkog sela put grada, naći drugo. ŽIVOT ! Možda su već tada nastali ovi njeni stihovi :
Tiho na prstima koračam
kroz taj život bojeći se
da ne (bi) povrijedila nekoga
(KORAK U ŽIVOT)
Naivni su oni koji misle da će odoljeti svojoj sudbini sa svojim uvjerenjima ; slijede riječi, vjetar nakon vjetra, val nakon vala koji svojom snagom izjedaju dužinu života, izjedaju čovjeka iznutra, odranjaju grudve u njemu. Nema mjesta ustupanju, povlačenju, sumnjama. Ne može se živjeti kao lutka na žici, list papira, paučina u uglu prozora. Ne imati srca. Sve ono iz našeg ponosa, rodnog doma, majčine ljubavi, ostaje iza nas. Dovoljan je samo jedan posrtaj, loš korak, jedna nesmotrena riječ i smrvit će nas nepoznato, boleštine, alkohol… Bijeda ! Bojimo se istine koja nas proganja, izgara našu svijest. Poneki čak zaboravljaju i rodbinu, ne brinu o nikome. Ipak smo mi ostali mi, ostaje u nama pjesma, poezija, ljubav i nada. Uvijek imamo nešto više, kao mađioničari izvlačimo iz rukava ispjevan stih i govorimo, ako nas drugi ima nakanu poslušati :
Kao otvorena knjiga,
dušu svoju predajem
tebi čitatelju
da nahranim ponekad
i dušu tvoju…
(KAO ORVORENA KNJIGA)

Otvorena smo knjiga; kako nam piše gospođa Helena Horvat, autorica zbirke pjesama „KORAK U ŽIVOT“, koja je pred nama. Daje u naše ruke svoju dušu, govori nam o svojoj ljubavi, govori isto tako i o onome što ju boli. Brani svoju istinu. Biti pjesnik nije zanat, da sjedneš i pišeš stih za stihom kao na tvorničkoj traci – biraš riječi poznatih ljudi koje ćeš upisati u svoju pjesmu i eto poezija… Ne ide to tako, tvrdoglavi zaključci putuju mislima, novonastale slike se miješaju sa starima, počinjemo žustre prepirke, branimo svoju ideju, svoju čast. Danonoćno! A mi niti ne pitamo da li nas netko brani, naš život. Biti pjesnik; to je posao za cijeli život, radnim danima, praznicima, na godišnjem odmoru. Uvijek, jer misli se slijede, postoje, guraju nas. Nauče nas da živimo, slijedimo svoj pogled, svoju zvijezdu. I opet ne pitamo zašto – kažemo da je to naša sudbina. Ne možemo lagati sebi da bi udovoljili drugom, zanijekali svoj život; komad plavog neba, pjev ptica, kišu, vjetar, snijeg… Sunce! Držimo se nasuprot našeg svijeta i našeg sna bez riječi, nijemi, prije nego poteče pjesma, rodi se stih. Volimo prazninu i muk, dan za danom iz pješčanog sata u nekom nenadmašnom ponavljanju riječi, strasti i ljubavi. A pjesma se treba obračunati s predrasudama, s površnim, s nestvarnim, jer pjesma treba nositi život.
Treba učiniti svoj KORAK U ŽIVOT. Pjesnik se ne treba kriti, „pisati pod svjetlom svijeće“. U zapećku! Ne treba nikad gubiti nadu, treba voljeti ljude oko sebe, oprostiti im grijeh, mržnju, zabludu! Gospođa Helena Horvat kaže:
Naučiš gledati kroz naočale
ružičastih stakala,
da ti svijet bude ružičast,
da ti mrva ljubavi
bude velika k’o kuća
(KAO OTVORENA KNJIGA)
Nitko nije rekao da je život lak ali većina je govorila da se isplati živjeti ; živi se, stvara sadašnjica, čuva ljubav, dižu se djeca… Gospođa Helena Horvat nije više samo autor poezije, pjesnikinja, ona je i majka koja bdije nad svojom djecom, strepi, nada se. Za njih živi! Brine i za napuštenu djecu koja čeka po domovima za siročad pronaći „svoju obitelj“, nekoga tko će ih voljeti. („PODARIMO IM ŽIVOT DOSTOJAN DJETETA“). Ona ne staje tu, bori se za zlostavljane žene i zove ih :
Daj mi ruku, isplači se,
Budi hrabra i sretna…
(TEBI ŽENO, ŠTO SEŽNJEM TE ZOVU)
Autorica, gospođa Helena Horvat udara šakom po stolu, bori se srcem i dušom za one kojima treba pomoći. Nitko njoj nije nedodirljiv ; muškarčine, snagatori, prevaranti, razbojnici, lažljivci, političari… Svakome stavlja „prst u oči“, ova sitna, krhka žena. – Zar žene nisu izmijenile svijet? Muškarac je vjerovao da vlada jer je znao udariti u rebra, u lice, u trbuh, gdje boli, nesposoban boriti se protiv žene njenim oružjem, lukavošću i inteligencijom. Imao je mišiće, imao je vlast i ništa više. Vodio je rat da bi se suprotstavio drugom muškarcu, žena je lukavo čekala pobjednika. Gospođa Helena Horvat ukazuje na te i takve muškarce i ljude, opijene vlašću kako zlostavljaju nemoćne, dokazujući da samo slabić udara, slabić gazi da bi preživio nastali sukob – „Gazeći po nama kao robovima“ kao da postajemo „ZOMBIJI“. Ljudi postaju beznadni, pognu glave kao da gledaju u dno provalije. Valjda ih je Bog stavio na kušnju? – pita se gospođa Helena Horvat. Pitamo se da li je ijedna vjera, ijedna molitva dostojna trpjeti da nas drugi gaze, pogotovo kad vidimo da im je ta ista crkva oprostila sve grijehe na samrti i Sveti Petar ih prima u raj „preko reda“, isto onako kako su na zemlji živjeli. To boli – to boli autoricu ove zbirke. Običan čovjek, čak i malen spušta glavu kad prelazi prag jer su ga na to naučili oni koji njime vladaju. Autorica se ne boji, kaže :
Prkosit ću ti vjeruj mi
do zadnjeg atoma snage duha moga…
(NA BOJNOM POLJU STRAHA I BOLI)

Gospođa Helena Horvat si postavlja pitanje da li postoje dva svijeta ili možda dvije ljubavi. Nije li to samo uzbuđenje ili strast koji se uvuku u svaku poru našeg tijela? Njezin svijet ima samo jednu stranu svijeta – LJUBAV. Ponekad ipak stoji „na mostu neizvjesnosti“ iako vjeruje u ljubav. Pita se da li ljubav može dati snagu da se pobjegne iz okova stvarnosti. Misli li ona da je ljubav san ili sanja ono najljepše kad voli? Traži li, kako sama kaže, svoju „ljubav među zvijezdama“? – Ponekad obriše prašinu sa svoje ljubavi, izvlači pohabane slike mladalačkih snova, kao nekad sluša u duši „ONLY YOU“ nadajući se da će sve zatvoriti u jednu kutijicu i baciti ključ. Shvaća da razbijeno ogledalo njene duše slaže mozaik iz komadića sjećanja. Ponekad vidi polje makova, kao nekad u svome djetinjstvu. Na kraju ostaje san, duša i srce. Treba li napisati „PJESMU IZ OČAJA“? – Voljeti iz očaja? Tražiti iza kojeg „nepostojećeg ugla“ svoja lutanja? Gledati „njegovim“ očima svaku novu zoru.
Napisat ću pjesmu
o tajanstvenoj zemlji
sa plavim nebom i puno sunca
tamo ćemo se sresti
poljubiti se i utonuti u san…
(PJESMA IZ OČAJA)

Ljubav je vječna, ljubav je velika poput svemira, satkana od nježnih zagrljaja, suze postaju pravi biseri. Autorica kaže:
Moje oči su već
gladne tvojih pogleda
(PUT U VJEČNOST)
Mogli bismo nastaviti razgovor o ljubavi ali možemo li govoriti o ljubavi na način gospođe Helene Horvat; mi sami ispisati svu njenu ljubav i svu njenu brigu za duge, obične ljude, uskladiti njen korak nekom našem koraku koji bi postao zajednički „KORAK U ŽIVOT“? – To ne možemo jer njen je korak poseban, pripada samo njoj. Drhtav, ponekad i nespretan korak – njen ljudski korak u ljubav, u nade, u san. Njena istina napisana srcem. Imamo li mi neku drugu istinu ili ćemo reći da su ponekad riječi gospođe Helene Horvat nespretne, da se ponekada spotiču na interpunkcijama, šepaju u čistini izričaja… Kažemo li to, možemo li dokazati da je „poezija srca“ posebna nauka, ispisana naučno opravdanim riječima, formom, znanjem? Je li ljubav privilegija doktora znanosti? – NIJE! Ljubav i poezija pripadaju svima, svakome tko ih govori svojim jezikom i svojim osjećajima, jer osjećaji ne lažu, izlaze iz srca a nisu stvoreni u laboratoriju „književne riječi“. Prevert je rekao: „jedino naša riječ, nošena našim istinskim osjećajima može biti poezija. Promijenimo li svoj govor, ne pjevamo više poeziju!“ Zato kažem, gospođo Helena Horvat, jezik vašeg srca je najljepša poezija. Jedina istinska poezija. Ne osvrćite se ako vam netko kaže da bi trebalo ovo ili ono… Naučne misli niti naučne rečenice ne slažu ljubavnu poeziju a vama je ljubav vodilja u životu; vaša ljubav prema voljenom muškarcu ili ljudima oko vas – vaš „KORAK U ŽIVOT“, vrijedan svakog poštovanja.
Pozivam vas dragi čitatelji da ne pravite kritiku već da si postavite pitanje; koliko nas ima koji možemo s tako malo riječi reći toliko puno kao što je to učinila pjesnikinja Helena Horvat zbirkom „KORAK U ŽIVOT“. Podržimo ju u njenom pjevanju i sagledajmo i mi njezinu ali i našu ljubav.

 

10153945_612792002139782_571848677457290416_n

Treća samostalna zbirka : VRIJEME POSTOJANJA- ciklus minijatura

Recenziju iz knjige VRIJEME POSTOJANJA
Prof. Medina Džanbegović,
mr. književnohistorijskih nauka

POEZIJA HELENE HORVAT

Zrelim stihovima u koje je utkala svima nama zajedničke boli i nadanja, Helena Horvat neposredno, u vidu čitljive i pitke poezije, uranja u vrijeme. Poetesa je svoj stih pretežno oslobodila od broja, rime, puno ne trpeći versifikacijske prinude, suprotstavila se metričkom zakonu i odbacila zahtjeve, prisilu i pokornost koja sputava – za nju je neosporna spontanost, sloboda nadahnutih, ono što ne zaustavlja koloraturu suptilne fluidnosti, iskrenost, čiju ljepotu znalački njeguje.
Pjesme kao da se ne rađaju odvojeno, začinjaju jedna drugu, pri čemu svaka striktno ne zavisi od onih koje su joj prethodile, ali su u vezi s rasporedom, koji ih situira i u odnosu na trenutak. Autorica Ciklusa minijatura “Vrijeme postojanja” je nakon toploga uvodnog obraćanja čitateljima, sedamdeset pjesama, od kojih su posljednjih pet nešto duže, podijelila prema citatima vrhunskih pisaca iz svjetske književnosti. Citat englesko-irskoga dramatičara Bernarda Shawa, koji se odnosi na oplemenjivanje ljudske duše bukvalno povezuje dvadeset i dvije pjesme: “Vrijeme postojanja”, prva, po kojoj je i nazvana stihozbirka, “Glad”, Mrvice”,“Uspomene”, „Oprost“, „Žudnja“, „Ples“, „Zanos“, „Bol“… Slijedi misao o moralnim predrasudama njemačkoga filozofa Friedricha Nietzschea, koja obuhvata novi dio od trideset pjesama:“Pohota”,Grijeh”,
„Kockar”, “Ovisnik”, Razvrat”, “Omča”, Zanemarivanje”, “Trač” itd.
Izreka francuskoga filozofa-revolucionara, Louisa-Gabrielea Bonalda o političkoj krizi, povezuje sljedećih devet pjesama: “Gnjev”, “Nemoć”, “Savjest”… Citiranjem prve latinoameričke dobitnice Nobelove nagrade iz književnosti, Gabriele Mistral, o zlostavljanju djece, idu četiri pjesme posvećene djeci: “Indigo djeca”, “Kristalna djeca”, “Djeca duge” i “Djeca leptiri”. Posljednjih pet pjesama (“Suza podsjećanja”, „Ne traži me više“, „Bez sažaljenja“, „Kad jednom zatvorim oči“ i “Moja ljubav nije na prodaju”), poslije navoda kako uvijek postoji neka osoba, koja misli na nas, brazilskoga romanopisca Paula Coelha, čine zadnji opus „Minijatura“. Sve je u potpunosti komponirano, strukturirano u kompaktnu cjelinu, bez obzira na opisano razvrstavanje poezije. Pjesme su poredane tako da stječemo dojam o dinamičko-dijalektičkoj spregnutosti i o cikličnoj konstrukciji kao bitnom obilježju cijeloga rukopisa.
Ciklus minijatura „Vrijeme postojanja“ izraz su Heleninoga doživljaja ili barem sudjelovanja: razmišljanja, zaključivanja, poučavanja. Pa ipak, ona ne ističe samo svoje ja, ljubav je počesto i uopćena, poetska vrijednost kojom se izdiže zapravo je u njenoj istinitosti, nerijetko ovdje i sada, onome čistome, bez nakićenosti, koja bi prigušila istančane nijanse. Stoga zvuči i kao autorica aforizma, poslovice, snažnih i dubokih, kratkih blic-ispovijesti, što crpi poput bljeska iz svoje rijetkosti, a kojima naslov nije ni nužan.

Sjala je poput zvijezde,
bliještala poput pijeska,
odnio je vjetar
daleko u prostranstva
gdje stih živi
i smijeh odzvanja.

(„Vrijeme postojanja“)
Smatra se da poezija predstavlja nešto kao otkrivenje svijeta, što je istovremeno i previše, i premalo. Otkrića izvjesnog svojstva svijeta su neposredna i potpuna. Poezija to ne postiže bez jezika. To je kao da se naglo opaža mladost, ili blagost svitanja, povjetarca, vlati trave, ili dah elementarnih sila i sve to valja prikazati izvan svakoga prolaznog, djelomičnog i jadnog otjelotvorenja.
Helenina transromantična poetska ženska pisma, isprepletena i tkana čežnjom, klesana su, oblikovana i sazdana toplim okom unutarnje kamere, koja svjedoči o onome nadmašenom, u vrijeme kada su traganje za smislom života i prepoznavanje tananih treptaja duše postali mnogima zaboravljeni napor i luksuz. Njeni stihovi se iskreno prelijevaju nostalgičnim promišljanjima, ali i nadom. Nije sklona prenemaganju, a osjeća da i u najčulnijoj umjetnosti, kada se genije oslobađa najsilovitije energije, koja će služiti slobodi i svijesti, postoji jedan dio što premašuje osjet i koji dopire do svijeta sazvučja i geometrije, kao harmonije i reda. Između umjetničkih sredstava bira najodređenija i najneupadljivija, ona koja su dobro prilagođena njenoj namjeri. S jedne strane, Helena Horvat divi se sretnom spokojstvu, a s druge oscilira između nade i dvojbe i tako nikada potpuno ne zatvara mogućnosti nemogućega. Samo se tako dolazi do satisfakcije i njen intelekt može uzdržati od dogmatizma, prepoznavajući sva suprotna poricanja u traganju za vrijednostima odgovora na značenje ljudskoga postojanja. Specifičan je i stav spram prirode, jer percepcija kao subjektivno i konkretno doživljajno daje čovjeku ljudsko reagiranje na stvari, za koje autorica jasno osjeća da nisu pokazatelj konačne stvarnosti i zato dovoljno dobro zna odmjeriti koliko čelično „otkinuti“ i kada je vrijeme pjesmu završiti.

Ne ljubi me usnama vrelim,
ožarit ćeš mi tijelo.
Ne želim ožiljke
duboke, koji
podsjećaju na tebe.
(“Ožiljci”)
Bio si zjenica mog oka,
ogledalo moje duše,
nepresušni izvor
mojih suza.
(„Oči“)
Sanjala sam ljepotu
Života,
probudi me java,
upavši u blatnjavu istinu
stvarnosti.
(“San”)
Za tren se ukazuje suština. Otkrića opažamo bez posrednika, dušom. Poetesa nastoji i uspijeva obuhvatiti stvarnost trenutka kao nit, čineći ga nama bliskim i opipljivim (“Glad”, “Mrvice”, “Škrinjica uspomena”, “Uspomene”, “Grijeh”, “Kajanje”, “Zloba”, “Karizma”…). Pokazuje da se pjesmom može sve reći, da je pjesnik čudesni alkemičar koji stvara duhovno zlato. Helena Horvat ne traži puku razbibrigu ili razonodu. „Minijature“ sežu do čvrste moralne veličine.
Znam…
željna si ljubavi,
ne tražiš na pravom mjestu.
Ima nešto što mu je jako važno,
to je obitelj…
Odustani dok nije prekasno!
(„Razvrat“)

Stani draga gospođo,
molim bez uzbuđenja
i lažne nade,
ako te je pogledao,
ne znači da te je poželio.
(„Lažna nada“)

Dobro pisanje se ne može svesti na jednostavnu vještinu izrade: tu je i misao upletena, valja pravilno rasuđivati, trezveno misliti i ubrzo je cijela duša obuzeta. Umjetnost je poglavito u putovima kojima se kreće, da bi stigla do svoje maestralne namjere. Iz nje se rađaju djela, carstvo blisko životu i različito od njega, u kome ljepota trijumfira i ostaje. U obilju svakodnevnih senzacija, Helenin svijet razara truli svijet današnjih izopačenosti, mulja, bola i beznađa, da bi počivao na žudnji ka dobrom i na nastojanju ka lijepom. Ona osjeća bilo našega čovjeka, pa mu stoga i podastire jedan svojevrsni kozmos korespondentan življenju ljudi na ovim prostorima.
Hodaš ulicama svog nemira
pogled zaleđen,
što vidiš osim mrene koja se navukla
na oči od crnog poveza
nošenog godinama
Protrljaj oči, možda ugledaš svjetlost…
(“Nemoć”)
Ne kidajte im snove
i onaj tanki veo kojim
su prekriveni sumnjom
da su zločesta,
oni samo žele mjesto ispod sunca
gdje Ljubav i razumijevanje
prevladava.
“Indigo djeca”)

Tako nježni i tako plahi
poput pahuljice snijega
puni ljubavi, ali puni bola.
Svaki dodir jedna bol,
Ne lomite im krila
osuđujući pogledom
On… najviše boli.
(“Djeca leptiri”)
Kada shvatiš da me nema pokraj tebe,
da sam bila dio prolaznosti ovog napaćenog života, znaj da našem putu nije kraj.
Ne plači, znaš da veliki dječaci ne plaču. Pratit ću te kao sjenka i čuvati našu ljubav baš onako nenametljivo. Kad dođe vrijeme ponovnog susreta, čekat ću te. Srest ćemo se na proplanku crvenih makova i plavih različaka, pričati o vremenu koje smo proživjeli i smijati se…
Ne umire se samo tako lako.
(Iz pjesme “Kad jednom zatvorim oči”)

Dobronamjernost je ono što pjesnikinju sasvim zaokuplja. “Minijature” zapravo pjevaju u slavu umjetničkog boljitka. Helenino lucidno stihovlje u ovim vremenima sveopće dekompozicije i ozbiljnih kriza, nadmašuje besmisao, jeftinu medijsku politiku i politikanstvo. Njena pjesnička djelatnost izaziva katarzu, poput tragedije antičkih vremena,
pretvarajući današnje doba u odaziv respektiranome zovu temeljne ljudskosti i emotivnih nadilaženja. Čitajući Ciklus minijatura “Vrijeme postojanja” s radošću prepoznajem empatiju spisateljice koja je dubinom svojih refleksija dotakla u isto vrijeme i pitanje, i odgovor, i obećanje, da će poezije biti još. Hvala Heleni Horvat, koja smisleno hodeći živopisnim vrletima i prostorima zapisuje svoju lijepu riječ, obogaćujući malo nebo naše poetike.

“Oda ženi”, pročitao: Dražen Marek

UDRUŽENjE BALKANSKIH UMETNIKA
UDRUŽENjE BALKANSKIH UMETNIKAhttp://ubu.mojsajt.rs/
Nevladino i neprofitno udruženje, osnovano na neodređeno vreme, radi ostvarivanja ciljeva u oblasti savremenog kulturnog stvaralaštva i to kroz književnost, slikarstvo, fotografiju, muzički i scenski angažman, sa posebnim osvrtom na afirmaciju mladih u cilju održivosti i unapređenju postojećeg i kreiranju novog kulturnog života društvenih zajednica na Balkanu.