fbpx
spot_img

Oliver Jovanović: NORA (silazna faza)

Kada sam upoznao Noru bio sam u silaznoj fazi. Ništa mi nije polazilo za rukom osim velikih količina pića, glavobolja i dugova. Ona je stanovala u jednoj uličici kod Dunav stanice kod gospođe X. Nazvao sam je tako jer je nikad nisam video. Stalno se nalazila na relaciji bolnica – banja.
U stanu sa bezbroj soba bile su najvažnije dve stvari: nameštaj bidermajer i jedan Belićev portret žene – verovatno majke gospođe X.
Bez obzira što je bila okružena tim zanimljivim stvarima, Nora je bila intresantna i sama po sebi. Prilično lepa, elegantna i pored svojih devedesetak kilograma, ona je bila vlasnica najlepše guzice koju sam poznavao. ( Iz ovoga proizilazi da je to njena nalistaknutij fizička osobina, što je i tačno, mada možda i ne suviše povoljno za jednu devojku. Naravno, ovde neću komentarisati podlu tezu jednog mog poznanika – da siromašni ljudi koji nemaju siguran i srećan život vole debele žene sa velikim zadnjicama, jer im one ulivaju osećaj sigurnosti i obilja. Ja sam tu guzicu voleo iz sasvim drugih, često praktičnih razloga. )
Kada sam jednog dana odlučio da sredim utiske o Nori, i da ih pribeležim, podelio sam ih na susrete, jer sam se u toku nekoliko meseci, viđao sa njom više puta.

Prvi susret

Pozvonio sam jedne večeri na njena vrata, a u ruci mi je bio karton izrezan u obliku cveta. Na njemu je pisalo “gerber“.
( – Pada na njih, reče mi drugar koji mi je dao njen telefon. )
– Pa ti si neverovatan – prevrtala je u rukama karton. – To je zaista… Ja…
I tu presuši njena elokventnost, bez obzira na sedam semestara svetske književnosti. Obuhvatih je oko pozamašnog struka i tako zaplovismo u carstvo bidermajera.
Čim sam prekoračio prag, napravio sam grešku…
– Ne na tu stolicu! Klima se!
– I ja se klimam, pa šta – bio sam uporan da sednem baš tu.
Pre nego što sedoh Nora me jako cimnu za ruku i tako padosmo svi na pod – ona, stolica i ja.
– Pa ti nisi normalan! Ta stolica vredi više od tebe!
– Izvini, ja nemam pedigre, ali smatram da sam bolji od parčeta starog drveta.
Uz nekoliko čašica spustili smo loptu na zemlju. Njena omiljena tema bila je književnost. Lelujavo se sećam da smo kroz sve gušća alkoholna isparenja žestoko diskutovali o tome da li je Kristofer Martin ( zapravo Martin Pinčer kako glasi original, na čemu sam ja insistirao ) stigao da skine čizme i umre kao brodolomac na pustom ostrvu, ili je umro kao običan utopljenik ne dočepavši se ostrva.
Kada smo ispraznili flašu ja sam poklekao i telo i duhom i odgurao Noru na najbliže kanabe. Uz opiranje i proteste podigoh joj haljinu i tad se susretoh s najvećom guzicom i najmanjim gaćicma. To je bio još jedan šok tog dana. Na sreću poslednji. Moj organizam je odlučio da se spase daljeg maltretiranja i oborio me je u dubok san pravo na dve velike polu – lopte u koje sam bio maglovito zagledan.
– Pa ti nisi normalan – Norin glas je dopirao odozgo kroz paperjaste oblačiće alkohola i prve zvučne kulise mog hrkanja.

Drugi susret

Došao sam k sebi u velikom, arhaičnom kupatilu. Sve mi je bilo novo i nepoznato, čak sam morao da se prisećam Norinog lica od juče. Ona je bila u kuhinji, a ja sam imao nasušnu potrebu da isteram bar deo mamurluka iz glave. Sa zidova su mi namigivale izbledele pločice sa cvetnim dezenima. Ogromna tučana kada bila bi dovoljna za najmanje četiri foke. Pustio sam najjači mlaz vode i počeo da zviždućem.
Međutim, nešto nije štimalo. Bacio sam pogled na staru mašinu za veš, kućne haljine okačene o vrata… kao…kao da me neko posmatra.
Spoljašnji prozor je bio od običnog, a unutrašnji od mlečnog stakla. Kao u bolnici, pomislih. Unutrašnji beše poluotvoren. Pružih ruku i otvorih ga do kraja. Na drugom prozoru, četiri – pet metara preko puta ugledah neku staricu kako pilji. Izgleda da se popela na stolicu da me bolje osmotri. Uzeh u ruke predmet njene pažnje i malo ga podigoh, da lepše vidi. Otvorila je usta verovatno vrisnuvši i stavivši dlanove preko lica, htela je da se sakrije. Začuo se prigušen tresak…
Muški ud očigledno odavno nije dolazio u ovu kuću, pomislih, osim možda par sparušenih staraca. Zatim nastavih da uživam u toploj vodi i zviždanju.
Kada izađoh iz kupatila doručak beše gotov: jedno rovito jaje, parče dvopeka i čaše kisele vode. Lepo bogami. Kako si posejao, tako ćeš požnjeti, pomislih ljut na samog sebe.
– Znaš, ja ne doručkujem, ujutru mi je obavezna kafa – reče Nora kao izvinjavajući se.
Bez reči odoh u kuhinju i pošto naiskap potroših ostatak loze vratih u trpezariju.
– Znaš, ja doručkujem, ali pre toga obavezno tucam.
Ovoga puta je izostalo ono njeno uobičajeno “Ti si neverovatan“. Nasmešila se tobože sramežljivo i odbojno odmahnula rukom. Međutim, već sledećeg trenutka, po prećutnom dogovoru našli smo se na podu, jer se on ne može slomiti, i počeli da se borimo protiv ono malo odeće što smo imali na sebi.
Pola sata kasnije na stolu se pored skromnog jajeta obrela i čajna kobasica, kačkavalj. šunka, vino, čak i neki sitni kolači.
– Napraviću izuzetak, – reče Nora zarumenjena u licu. – Gladna sam kao vuk.
– Ako, ako – odobravao sam preko zalogaja. – Zdravlje ulazi na usta.
I tako punih usta i srca završismo drugi susret. Nekoliko narednih susreta ličili su prilično jedan na drugi. Piće, književnost ( ponekad slikarstvo jer sam joj u međuvremenu rekao da slikam ) seks, hrana…zato ih ne izdvajam posebno. ( Saznao sam od Nore da je stara gospođa od prekoputa završila u bolnici sa slomljenom potkolenicom – žalila se kako se okliznula u kupatilu brišući prozore. Rekla je da se nizašta na svetu više neće popeti na stolicu. )
Tih meseci ( a jesen je već uveliko cmizdrila ) počeo sam da uviđam draž ružnog. Lepota mi se zgadila možda i zbog toga što je obično išla s bogatstvom i društvenim ugledom i svim onim što nisam imao, niti je izgledalo da imam šanse da ikad imam. Ona je plaćala velike poreze za svoj nastanak i trajanja ( jadne, ružne gusenice ). Zagrejao sam se za turpiste ( turpis – na latinskom znači ružan ), pre svega za Stanislava Grohovjaka, a solidan udeo u stvaranju sage o ružnome, imali su po mojoj krajnje subjektivnoj oceni i Bukovski, kao i Hjubert Selbi.

Peti susret

Banuo sam jednom kod Nore u frapantnih sedam sati ujutro i dok se ona protezala i trljala oči počeo nadugačko da izlažem svoje stavove o turpizmu.
– Čudan si ti čovek – uspela je da dođe do reči tek pijući kafu.
– Malo boem, neafirmisani slikar, malo pesnik, možda nešto više jebač i donekle nihilista. Ko si ti ustvari?
– Ja sam tvorac najdužeg speva na svetu “Erotikum univerzum“ kog ću završiti za koju deceniju kad izađem iz silazne faze.
– Hm – promrmlja Nora. – Kaži mi svoju najuspeliju pesmu iz oblasti turpizma.
– Neću ti je kazati, već pokazati – rekoh i otvorih prozor. – To je ova pesma.
Iz sivkastog jutra u sobu pohrliše tužni fabrički dimnjaci i oljuštene fasade. Kroz zagađen vazduh se tek tu i tamo probijao poneki čovek.
– Opet se praviš lud… ali… – zagledala se malo bolje u taj čemer. -Ima tu nečega.
Jutro je bilo toliko sumorno i melanholično – poetično da posle doručka nismo imali volje nizašta drugo nego da legnemo u njen široki krevet i pripijeni jedno uz drugi odspavamo jedni dobru partiju do podneva.
Nedelje su klizile niz prste poput kapljica kiše. Iako sam to želeo, nisam mogao zaboraviti da sam u silaznoj fazi. U šupi pored očeve garsonjere još od leta su se gomilale slike bez kupca: akvareli, ulja, kroki crteži.
Ponekad sam se pitao, šta ja to uopšte radim, dok dugim koracima odmeravam ulice s dve – tri slike pod miškom. Ko koga prodaje? Sve ređe sam ulazio u svoju šupu, hoću reći pariski atelje.
U stanu me je čekao najverniji i najkorišćeniji rekvizit – kauč. Otac je bio otišao kod svoje otmene sestre u unutrašnjost na par meseci, te sam ja tako gospodario i nad šporetom, foteljom, stolom i frižiderom (hronično praznim). Nadamnom je, pak, gospodario “Erotikum Univerzum“, spev o svemu i svačemu, gromadan i grozomoran poput polipa, koji je sve moje ideje i pomisli upijao u sebe. Rastući iz godine u godinu prerastao je “Mahabharatu“ i “Eneidu“. Kraj mu se još nije nazirao, pa sam zato i sa njim počeo nerado da kontaktiram. Ostala mi je uglavnom Nora. No, međutim, nastupajući događaji su pokazali da su i moji susreti s njom pri kraju . Bilo je to ovako:

Šesti susret

Približavao se moj rođendn. Odlučili smo da ga slavimo u petak i subotu, jer je Nora trebalo u nedelju da otputuje na nekoliko dana kući u Aranđelovac. Obukao sam odelo, stavio kravatu, kupio šampanjac i kikiriki i pohitao u iznajmljeni svet bidermajera da se predam Nori i đakonijama koje je ona spremala.
Čim sam ušao u stan u njemu je počela da vlada neka iznuđeno vesela atmosfera, kao za vreme neuspešnih dočeka Nove godine. Uz piće Nora je poslužila masline, račiće i još nekoliko specijalnih salata. Dok sam preferirao piće nad hranom, počeli su da mi pred oči izlaze neuspešni rođendani. Neuspele torte, moje rano preminule majke, masovni odlazak društva kada sam druge godine studija napravio žurku, jer nisam obezbedio dovoljne količine “Kent“ cigareta i slični žalosni događaji.
– Noro, ovo si izvrsno pripremila – pokušao sam da ohrabrim moju domaćicu koja je videla kako se sumračni veo navlači na moje lice.
– Kaži, možda je nešto moglo da bude još bolje? – pokušala je da me uteši.
– Ne, sve je u redu… zapravo većina mojih rođendana je doživela fijasko…
– Ali, pa ti nisi više dete… – uzalud je ona pokušavala da mi objasni neke stvari.
Ophrvan sećanjima i solidnom količinom pića privio sam se uz njene grudi i zaplakao poput novorođenčeta. Naravno, nijedna žena s materinskim instinktom ne bi odbacila “bebu“ u takvoj situaciji.
– Ali, šta ti je, pa prestani, ponašaj se kao odrstao…
Počeo sam da se glupo osećam. Poželeh da se izvučem iz svega toga. Zato sam drmnuo glavom par puta tamo – amo. Belićev portret nepoznate žene, takođe se zaljulja. Da, portret, prođe mi kroz glavu. Te tako uzvišene i nedodirljive oči, to je onaj svet čiju granicu nisam mogao preći, ali mogao sam ga poniziti i devastovati. Mogao sam ga učiniti smešnim. Izvadio sam flomaster, oslobodio se Norinih ruku, prišao portretu i za nepune tri sekunde nacrtao brkove tom ozbiljnom i otmenom liku. To me očigledno nije rastreznilo, ali me je rastreznila kuknjava i Norino čupanje za kosu.
– Manijače, šta si to uradio?! Sledilo je rvanje, zajedničko padanje na pod i pet – šest ljutitih šamara koje mi je Nora nalupala dok je bila iznad mene.
Prilično rastrežnjen, bacio sam još jedan pogled na portret i nasmejao se. Delovao je jadno i smešno istovremeno, poput groteske.
– Potpuno si poludeo – prošaputa Nora zadihano. Lice joj beše bez kapi krvi.
– Šta ćemo sad da radimo? Znaš li da to vredi destine hiljada maraka…
– Izvini… Ne znam šta mi je bilo…
Jednostavno nisam bio u mogućnosti da joj objasnim u tom trenutku šta je za mene simbolizovao taj portret, a možda joj objašnjenje ne bi ni bilo važno…
– Kada dolazi gospođa?
– Za šest ili sedam dana.
– Ne brini. Srediću to dotle.
Izvadio sam sliku iz rama, pažljivo je smotao u rolnu i promrsivši pozdrav izašao u noć. Iz Norinih očiju izbijala je novembarska studen. Shvatio sam da više nisam poželjan gost u svetu bidermajera.
Usput do kuće navratio sam u nekoliko krčmi i s nogu popio desetak pića. Kod kuće sam otvorio flašu vinjaka. Od tog trenutka (otkucavali su sitni sati subote) pa sve do utorka popodne bio sam na samom dnu silazne faze.
Kada sam kasnije pokušavao da se setim bilo čega što se dešavalo u toku ta četiri dana, u sećanje su mi dolazili samo mutni fragmenti: štafelaj, kišno popodne, nekoliko praznih flaša i gastritični bol u stomaku od prevelike količine pića.

Sedmi susret

Ovaj susret bio je više uzgredan, a kasnije se pokazalo da je bio i poslednji. U sredu predveče sam odneo sliku, ponovo je stavio u ram i obesio na zid. Bilo je sve u redu, ali samo sa slikom. Nora mi mi je preko volje skuvala kafu.
– Znaš – reče s pola glasa. – Mislim da bi bilo bolje da više ne dolaziš… Nadam se da shvataš…
– Da… i ja mislim da bi tako bilo najbolje.
Nora je bila u pravu: znao sam da će se pre ili kasnije ta vrata koja su vodila u svet bidermajera za mene zauvek zatvoriti. Ja definitivno nisam tamo spadao.
Izašao sam polako skoro na prstima, da se prastare daske poda suviše ne rasškripe. Ovlaš smo se poljubili, a onda sam lagano zatvorio vrata. Imao sam mučan utisak da bi se od treska vrata sve srušilo i pretvorilo u prah.

Epilog

Desetak dana kasnije nešto sam preturao po šupi i ugledao sam neko platno smotano u rolnu. Razvih ga i skamenih se: portret žene kojoj su bili nacrtani brkovi flomasterom. Uštinuh se… Ne… Nisam sanjao. Znači… morao sam da razjašnjavam samom sebi, ja nisam ni obrisao flomaster sa Belićevog portreta.
Jurnuo sam u kuću i pozvao Noru.
– Reci mi, da li je gospođa X primetila da je nešto brisano sa portreta?
– Bacila je nekoliko pogleda prema njemu, čak je i pomilovala ram, ali nije ništa rekla.
– Znači, izvukli smo se! – uskliknuh ja.
-Ti si se izvukao. Zaboravljaš da je to bila tvoja svinjarija – preseče me Nora oštro i nemilosrdno.
– U pravu si. Hvala ti puno…
Nora ni sama nije bila svesna koliko sam se zapravo izvukao. U rukama sam držao pravu dragocenost za kolekcionare i galeriste. Tako se završila moja silazna faza i počeo je put ka usponu.

Oliver Janković
Oliver Janković
Rođen 1957. godine u Beogradu. Pisanjem počinje da se bavi još za vreme studija na Filološkom fakultetu, na kome diplomira na Grupi za poljski jezik i književnost. Posle 17 napisanih i izvedenih radio drama i dramskih minijatura, emigrira u pesničke vode, druži se sa kraćom prozom, esejima i književnom kritikom. Aktuelno, najčešće pliva u vodama humora i satire iako za sebe tvrdi da je strastveni neplivač.