fbpx
spot_img

Oluja – Dragana Kiklić

Žurila je na posao; poslednji pogled na ogledalo, novčanik, mobilni, flašica s vodom, tašna i  ključ da zaključa vrata. Ali samo što je izašla primetila je da se naglo zamračilo. Valjda će stići do posla pre oluje, pomislila je. Nije imala vremena da čeka da nepogoda prođe, jer nije ni počela, a da uzme kišobran, neće joj mnogo pomoći… Preostalo joj je samo da krene što je brže mogla.

Vetar joj je duvao u susret i usporavao njeno kretanje, a kako je ona žurila činilo se da je i vetar sve brži i jači; od prašine koju joj je bacao u oči nije mogla normalno da gleda. Vetar je sad ispoljavao svoju silu na raznoraznim lakšim predmetima koje je sakupio od kojekuda i praveći vrtlog dizao ih visoko iznad kuća. Nebo je preteći postajalo sve crnje. Iako je do posla imala još nekih 10-ak minuta, sada je nailazila na deo bez kuća, samo neuređeni deo oko mosta preko gradske rečice; neće imati gde da se skloni ako bude nepogoda… Da li joj se čini, ili čuje kako grmi?

U mladosti se nije bojala oluja, ali godine su utiskivale jedan po jedan strah. Vremenom se najviše menjalo vreme; ništa nije bilo isto; sad joj se sve činilo strašnije i opasnije, počela je da oseća strah:

„šta ako vetar postane jači… šta ako počne grad? „Šta ako bude“ i „šta može da bude“ su se vrteli sve više i brže u njenoj glavi dovodeći je skoro do panike.

Nigde nije bilo ljudi, a onda je ispred sebe ugledala dvoje mladih. Okrenuti jedno prema drugom, zagrljeni, pričali su, osmehivali se i… stajali. U trenu je shvatila da oni nigde ne žure, ničeg se ne boje i da potpuno uživaju u istom trenutku i istoj situaciji koja je nju dovodila do panike. Šta se dešava oko njih, nisu primećivali, sve oko njih im je odgovaralo, niko im nije smetao i niko im ništa nije mogao.

Shvatila je i osmehnula se. Mogla bi i ona da na okolnosti gleda očima zaljubljenih.

Usporila je, ispravila se i nastavila normalnim korakom. Bez straha i sa divljenjem gledala na sve što priroda radi, kao na nešto čudesno, sad više ne razmišljajući o onome što bi moglo da bude. Nek svako radi svoj posao.

I tako je izbegla nepogode: vremensku; a i onu drugu, mnogo opasniju –  u duši.

Foto: Marko Marković
Dragana Kiklić
Dragana Kiklić
Jagodinka. Uživa da uči, ali dugogodišnja težnja ka znanju donela joj je samo "saznanje o neznanju". Ipak, trudi se da svaki put kad "od života dobije limun, napravi limunadu”.