Kanim okrenuti misli u davne i prelijepe dane,
kada se upredala vuna, čibučilo, varilo mlijeko.
Sjećanje me stigne, osvoji, a behar sa grane,
raspuhne i ono malo, premjesti ga, odnese daleko.
Vjetar, ko u pjesmi, prevrelo, za tili čas ohladi,
domišljat poljubi tišak, okruni obližnji vrh.
Urlikne, svije harno stablo, a korijen tek pogladi,
potjera me, ćušne ukraj, snažan porodi srh.
Vranica se presijava, srebri, u sjajne đozluke lovi,
sitne ljude, raštimane, što joj po površi gmižu.
Od nemila do nedraga, ko moderni pustolovi,
užagrenih očiju, pentraju se, u tespih korake nižu.
Raspukne se stijena, otkine, bezoka u provaliju stropošta,
satre i zatre svašta, natkrili, zamuti hladno vrelo.
Uplaši život i okuraži, odnekle donese miris mošta,
u prah se na kraju stvori, sama razbije cijelo.
A mal kad nad krstom stanem, okrenem glavu i gledam.
Metne mi gnijezdo u srce, obujmi god na panju.
Vranica traži žustro, do balčaka da joj se predam,
stopim sa njenim adetima, zatomim u njenom imanju.
Loćika, Vranica, juli 2004.
