fbpx
spot_img

Pet pesama Anđelka Zablaćanskog

ČOVEK ŽENI

Čovek ženi treba
Da zenicama istok joj pokaže
I bez straha
U njenim uzdasima
Stamena vetrenjača bude
A svoje uzdahe duboke
U njenim jedrima zatalasa

Čovek ženi treba
Da joj se u zenicama ogleda
I bez straha
U svoje osmehe
Njene najskrivenije misli pusti
A ona u njegove bore
Zaseje zrnevlje vere rosom škropljene

Čovek ženi treba
Da svoje zenice na dlan joj spusti
I bez straha
Bezok joj korak korakom nađe
A ona njegove stope
Krvave i grube dubinom duše shvati

 

ŽUDNA NOĆ

Kupam u tvom dahu svaku želju strasnu
Prsti mi lutaju izmaglicom puti
Da u vrisku vidim kȏ zvezdu te jasnu
Tvoje golo telo što žudnjom se sluti

Sve što žudnja sluti sad usne dotiču
I dlanovi čuju muziku tvog stasa
Dok u tebi pišem od iskona priču
Zanesen tišinom – lepotom tvog glasa

Lepota tvog glasa kičmom mi silazi
Da u svakoj žili najluđe zagudi
Dok san trenut svaki u javi nalazi
Na mojim nedrima drhte tvoje grudi

Drhte tvoje grudi – nebo je sve bliže
Sred noći po nama zrak sunca je pao
U nama sve raste – talas bura diže
U jedan nam uzdah sav je život stao

SPOZNAJA

Neuhvatni tonovi bitisanja drhte na usni
Naši jauci ćute dugo u duši smeha
Sa svakim novim danom ruše se najlepši sni
Nedoumicom razlike čednosti i greha

Život ljubavi ukrade najdublju suštinu
Dok pitamo se zašto neke granice nismo
Preskočili kao nedostojnu nam visinu
Sakrivši nade u nikom napisano pismo

I tek kad sve kraj nas mine tiho, neosetno
Spoznamo ko zna koga u svemu što smo hteli
Pogled nam zaluta u sećanje tuđe, setno
Jer za naše nismo marili i nismo smeli

 

SAMOSVOJNOST

Pesniku

Brsti svoje misli s trnovitog žbuna
Sred goletnog polja izniklog odavno
Uz obalu reke dva vezana čuna
I bezumlje svuda strašno i ogavno

Brsti svoje misli s trnovitog žbuna
Usnom koja drhti rečju nerečenom –
Na glavi fukare blista carska kruna
Vidljiva i oku sa najsivljom mrenom

Brsti svoje misli s trnovitog žbuna
Paunovim perom – mastilom plavetnim
Napušten od sveta pun životnih buna
Sa dušom deteta i pogledom setnim

Brsti svoje misli s trnovitog žbuna
Nedogledu jasan – vremenu budućem
Kad običnost mine tad zagudi struna
Sve ničice padne pred stiha umećem

 

MOGLO JE TAKO

Lenki Dunđerski

Šta traže tvoje nedozrele godine
Na pragu moje kuće od uspomena
Kad su moje noći sve bez mesečine –
Ti ni sebi jasna tako zanesena

Kad zakucaš smem li – otvoriti vrata
Ne od straha za me jer ga nema više
Već da ću razbiti snove ti od zlata
Iluziju samo što zanos izbriše

Zaškripaše dveri, stojiš ispred mene
Kako da udahnem vazduh što nas deli
Misli vide dete – srce obris žene
Napred ili nazad – šta je korak smeli

Zaustih reč mudru, ali već te ljubim
Žena si – osete nemirni mi prsti
Dok mislima sebi kô zločincu sudim
Pred đavolom strast se u bestidu krsti

Ispijaš me žedna – san se s javom bori
Ruke su mi pune zabranjenog voća
Bujaju već davno usahli izvori
Na tvojim nedrima umire samoća

Greh je sva pohota u tebi, u meni
Ili da te pustim žudna da izgoriš
Ne znam – ali grlim žud u mladoj ženi –
I što poljub greh je kad bezumno voliš

 

Anđelko Zablaćanski, rođen je 4. decembra 1959. godine u Glušcima kod Bogatića. Školovao se u rodnom mestu, Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu. Poeziju, aforizme i kratke priče piše od rane mladost.
Objavio je zbirke pesama: Ram za slike iz snova (1992), Igra senki (2004), Ptica na prozoru (2007), San napukle jave (2009), Raskršća nesanice (2011), Pijano praskozorje (2014) i zbirku aforizama Palacanje (2006).
Na 21. Šumadijskim metaforama u Mladenovcu (2008), u kategoriji kratke priče, dobio je prvu nagradu za pripovetku Vezirove suze.
Na sanktpeterburškom poetskom festivalu Poezija ulice (2014) osvojio je ravnopranvo prvo mesto sa još četiri pesnika pesmom Dobročinstvo (Baronu Štiglicu).
Dosta pesama prevedeno mu je na ruski jezik i objavljeno u ruskim časopisima, a takođe i on je prevodio neke od ruskih pesama. Priređivač je dobro prihvaćenih i posećenih internet sajtova svetske i naše poezije. Glavni je urednik elektronskog časopisa Suština poetike.

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.