Uvijek kad dođem na neku od naših granica kažem sebi: Bože, koji smo mi idioti. Imali smo veliku zemlju, bilo u njoj slobodni, nitko nas nije pitao gdje putujemo i zašto. Neću o floskulama „bratstva i jedinstva“ koje kao ideja nije bilo beznačajno i koje su mnogi prihvatili kao činjenicu. Neću o jednakosti spolova, o pravima žena, jer da znate naše žene su dobile sva prava još 1945, za razliku od onih u zemljama koje se ponose „demokracijom“, o pravu na rad, školstvo, zdravstveno osiguranje. O svim pogodnostima koje smo imali, a bilo ih je…
Ali moram o granicama, našoj naivnosti, glupostima koje smo prihvatili kao činjenice, o tome kako smo kao najveće budale nasjeli na priče takozvanih političara, koji su ustvari bili agitatori i radili u interesu krupnog kapitala.
Tragedija je da neki ljudi, zaslijepljeni nacionalnom mržnjom, još i danas vjeruju da je raspad Jugoslavije najbolje što nam se desilo i da je bio neminovan. No on se desio i to je činjenica i mi smo se zatvorili u svoje nacionalne torove. Oni koji na to nisu pristali, poput mene, potražili su drugu, slobodniju zemlju, gdje ih bar nitko neće pitati koje su nacije i što su radili od 1991.
Ali te granice nitko nije izbjegao.
Svejedno kad dolazim u Srbiju, BiH, Hrvatsku ili samo Sloveniju, te granice su tu, unatoč šengenskim sporazumima pod koje spadaju Hrvatska i Slovenija. Granice pokazuju revir u kome bi se trebao osjećati kao svoj na svome. Mi smo ih nekada imali puno dalje nego danas. I taj osjećaj ograničenosti nije nam toliko smetao, osim kad smo putovali do Graca, Trsta, ili još dalje. Ali to su mogli samo neki. Danas kad idem preko granica nastalih prije nešto više od trideset godina osjetim i muku i bijes i nemoć, a najviše sram. Sram zbog onoga što smo učinili s onim za što su mnogi ljudi položili živote, što smo pljunuli i na njihovu žrtvu i na snove o jedinstvenoj državi, što smo čak su mnogi od nas i živjeli u toj slobodnoj zemlji, ali to nismo znali cijeniti.
Sad nam drugi određuju pravila, slobode, povijest, život. A mi sretni i s manjim i s time da budemo stranci u vlastitoj zemlji, još uvijek mislimo da je dobro što nismo zajedno, a ne vidimo da nemamo ništa svoje, da jedemo hranu iz uvoza, nosimo odjeću iz uvoza, vozimo uvozne automobile, odlazimo u hotele čiji su vlasnici stranci, ako imamo novaca, radimo za strane firme, jer naših nema. Sve je strano što se nalazi na našem tržištu, a mi smo samo potrošači i najamnici. Ali imamo svoje granice… Njih će netko teško izbrisati i kad postanemo stranci u vlastitim domovima.
