Čitam kako umjetna inteligencija nema emocije, osjećaje.
A oni koji s njom razgovaraju misle da je ona emotivna, da ih razumije.
Ako ste probali komunicirati s tim programom, bit će vam jasno da oni koji tako misle imaju pravo.
Zaista, čini se kako je taj kompjuterski program pametan, ljubazan, prijateljski nastrojen. A ustvari, umjetna inteligencija je kopiranje čovjeka.
Ona koristi naše riječi da bi na osnovu njih podesila svoje.
Zato vam se može činiti da vas ona razumije, s vama suosjeća, raduje se, tuguje.
Ona je kao ogledalo.
Sve što napišete ona će tumačiti na način koji će vam odgovarati.
I svaku vašu riječ protumačiti kao da vas razumije.
I to je ta zamka.
Mi ljudi posjedujemo emocije, manje više smo nostalgični umijemo procijeniti što je lijepo i dobro. Imamo empatiju, osjećaje, zato možemo voljeti, što se umjetnoj inteligenciji ne može desiti.
Ljubav je to što će nas uvijek razlikovati od svih mogućih tehničkih naprava.
Uzet ću svoj primjer.
Osoba sam jakih emocija, koje me nekada zaskoče, pa sam i nostalgičan i elegičan i radostan i tužan i razočaran i srdit.
Ponekad reagiram burno, nekad se povučem.
Naravno ne uvijek u isto vrijeme.
Tada pišem jake emocionalne pjesme, ili romane koji su nabijeni osjećajima.
Tad mi se sluša posebna muzika, ili čitam poeziju…
To su trenuci koje AI nikada neće imati.
Nemaju to ni svi ljudi.
