fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Pismo na trešnjinom cvetu

Foto: Labud N. Lončar

Napiši na trešnjinom cvetu
Ono što sanjaš o meni,
Pa kada vetar dune
I laticu u noć ponese,
Od mog drhtaja nežnog
Nebo će da porumeni,
I kao zvuk sa strune
Stiće do moje adrese.

Napiši kako me voliš
Nemirom koji traje
Da mi suza zablista
Kao rosa po travi.
Od čežnje da odboliš
Sve moje uzdisaje
Pa budeš srca čista
Kad ti se tuga javi.

Sve lepe reči biraj
Koje na tebe liče
Da mogu bar da slutim
Jesam li u tebi živa.
Ko reka lagano spiraj
O sebi drage priče
Da dugo posle ćutim
Sama i posve kriva.

Pošalji miris sa cvetom
Da te se još malo setim.
Pošalji pa makar sveo
Ko boja jesenja žuta.
Pošalji sa malom setom
Da mogu da poletim.
I znam da si me voleo
Samo pola minuta.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.