RUDARSKA ISPOVIJED – DŽIBRIĆ ADMIR
Zemljo!
Ja idem u crnu utrobu tvoju,
k’o marljivi rob
i sišem ti krv u prljavom znoju
znajući i da je to hrabrost.
Bez obzira što mi često i ponestaje zraka.
A kako i ne bi od siline tvog mraka.
Ne mari što ponekad na te pljunem,
prstom pokazujem u te,
u bijesu, revoltiran i opsujem,
svi izgube glavu.
Emocije povuku,
kad znaš koliko rintaš,
plaćen si bijedno
i opet nemaš ništa.
I sama znaš sve bukvalno guši me
i nije po mojoj mjeri svijet.
Zemljo!
Znam i da život je jedno,
a želje su drugo.
I ako želim živjeti
morat ću i dalje koračati i pjevušiti “ Sretno“.
