fbpx
spot_img

Satiričarenje Matija Bećković

O PRAVIM I LAŽNIM INTELEKTUALCIMA

Iza velikih prozora, kao u izlozima, sede i rade diplomirani intelektualci. Upakovani u staklenu ambalažu, naslagani u višespratnice, zeleni od neonskog svetla. Tu osam časova pišu, kucaju, sabiraju, oduzimaju, podižu telefonske slušalice, barataju formularima, vade i vraćaju kartonske kutije, troše hartiju, mastilo, fascikle, spajalice.

To je kraj jednog dugog i teškog puta.

Da bi neko dospeo u stakleni kavez, potrebno je dvadeset godina podizanja, vaspitanja, učenja i rada. Biografija svakog od tih diplomiranih intelektualaca je nenapisani roman.

Na jednom činovniku više i visoke stručne spreme radi stotine brižnih ljudi: mame, tate, tetke, lekari, učitelji, profesori, društveni javni radnici, psiholozi, vojska, radio i televizija. Svi se trude da od beslovesnog deteta stvore odgovornog čoveka koji će veći deo svog života ostavljati kartonske kutije na određeno mesto.

Sve je to naizgled prosto. Ali, da bi neko prepisivao akta, zavodio brojeve, vodio evidenciju – potrebno je: osam razreda osnovne, četiri srednje i nekoliko godina više škole.

Samo se tako može dospeti u stakleni izlog u najstrožem centru. Samo se tada može dati ženidbeni oglas: „Intelektualac, srednjih godina, sa dobrim zaposlenjem…“

Zato prave majke uspavljuju buduće činovnike najlepšim bajkama. U njima nema šuma, vukova, provalija i mraka. Sve je u staklu, u najnežnijim neonskim nijansama. Svak ima svoj sto. Fioke su pune raznobojne hartije. Na svakom stolu je telefon, ponegde i dva. Tu je i mašina za računanje. U takvim prostorijama često se vrti i ventilator.

Deca upijaju svojim čulima svaku reč, sanjaju višespratnice i u njima svoje gnezdo. I zaista, onaj ko sluša mamu i tatu posle dugo godina sedne za svoj sto u svojoj kancelariji i prihvati se svoje držalje.

Na cilj stižu samo najuporniji. Svi drugi ostaju na pola puta.

Umesto intelektualci – postaće precizni mehaničari, šoferi, rudari, mašinovođe.

Baviće se tričarijama koje zna svaki precizni mehaničar, svaki šofer, svaki mašinovođa.

Noć će ih zaticati u garažama, na pustom drumu, na otvorenoj pruzi.

Kajaće se, ali kasno. Tući će svoju decu navodeći svoj primer. Mučiće se da im obezbede bilo kakvu kancelariju i olovku.

Ponegde će pročitati neki članak o ukidanju razlika izmeću intelektualnog i fizičkog rada. Međutim, sve je to jalovo i besmisleno. Intelektualci su samo oni sa školom. Oni imaju crno na belo da su intelektualci, da mogu raditi tako delikatne i poverljive intelektualne poslove.

Voziti lokomotivu, to je samo naoko teško i odgovorno. Ali u lokomotivi nema ni telefona, ni pisaće mašine, ni radnog stola. Tu nema šta da se misli. Napor je isključivo fizički.

Biti šofer gradskog saobraćajnog preduzeća takođe je tričarija u odnosu na odgovornost da se indigo ne okrene naopako. Šta šofer ima da radi? Da slučajno nešto ne misli dok vozi? Bilo bi katastrofalno da skrene na levu ili desnu stranu, ali nije valjda toliko lud i glup?!

Šta rade rudari? Udaraju pijucima po trošnoj steni. Pijukom možeš kako hoćeš, a perom samo precizno i čitko.

Tako smo, drugovi i drugarice, svedoci jedne teške, mračne, prostačke, istorijske, tradicionalne zablude o intelektualnom i fizičkom radu.

Sve je ovo dovde bila šala. Zbilja i istina nisu šaljive.

Prošlo je više stotina godina političkih i socijalnih revolucija, održano milion vatrenih govora, napisano više miliona naučnih radova, odbranjeno više hiljada doktorskih disertacija, a još niko nije dokazao malu i jednostavnu istinu:
da je mašinovođa veći intelektualac od pisara, delovođa, manipulanata i sekretara,
da je voziti autobus daleko teži, delikatniji, intelektualniji napor nego prepisivati finansijska dokumenta,
da je precizni mehaničar doktor inteligencije u odnosu na preciznog računovođu,
da je kvalifikovani rudar oštra i prefinjena intelektualna kvalifikacija,
da je spajati švajs aparatom intelektualniji podvig nego to isto učiniti spajalicom!

A šta da kažemo o zemljoradnicima, o njihovim tajnama, veštinama i čudotvornim znanjima?

Ali ovaj napis nema drugih ambicija nego da mladim udavačama skrene pažnju na neke zablude društvenog rangiranja.

Volite malčice i mašinovođe!

Deana Sailović
Deana Sailovićhttps://deanasailovic.wordpress.com/
Satiričar, autor tri knjige “Princeza na zrnu razuma” , “Elektronska ispovedaonica” i "Koji sam ja meni idiot". Priređivač knjige "Žena i aforizam". Član Udruženja književnika Srbije, Društva književnika Vojvodine i Beogradskog aforističarskog kruga. Urednik satirične redakcije na Pokazivaču.