Ova bol ko nebo je;
Niti jedne pukotine,
Nevolja da iscuri,
U neke druge galaksije da se preseli.
Po napuklim snovima
Izrasline,
I zadnji izdisaj za kisik bori se.
Liječim se vatrom od žara,
U kuću od slame bježeć’ vukovima.
Pokoji glas razuma
Po napuštenom svjetioniku
Odzvanja.
Znam,
Kad ujede savjest i iz rane
Gnoj iscuri,
Asistent izdaja
Pogrešnu dijagnozu uspostavlja;
Pa sumnja iz dosade
Tetkonske ploče pomijera.
Tišinom naše lađe
Odavno već plove,
Mi mornari bi da budemo
Morima od krvi, bisera i rutine.
Smrtonosne materije
Na dvoboj izazivamo.
A kad oči se sklope,
I mašta polupanim zrcalima
Me počaati,
Miris jedan, proklet, k’o recidiv
Iz zasjede na pučinu
Polovnih snova me izbaci…
