“Da li sam sebičan?“ je pitanje koje mi uglavnom postavljaju brižni, obazrivi, posvećeni ljudi. Oni koje najčešće doživljavamo kao dobričine, na koje se uvijek može osloniti, koji će biti tu kada zatrebaju, koji neće reči „ne“ iako imaju svojih obaveza, koji će učiniti i više nego što se traži. Ljudi koji mnogo toga i često daju, ali rijetko traže. Očekujući da drugi shvate njihovu potrebu i daju im ono što trebaju jer davanje bez traženja, po njima, vrijedi više.
I onda jednog dana, nezadovoljstvo odnosima sa drugima, svojim životom, postane toliko jako da odluče da nešto promijene. Usude se da kažu „ne“ drugima, usude se da ne budu uvijek tu za njih, usude se da svoje potrebe i želje stave na prvo mjesto. Budu tu za sebe, umjesto za druge. I dalje oni čine usluge za druge, ali sada vagaju, mjerkaju pa na osnovu te mjere odluče. Nisu tu za sve -uvijek, neko su za poneke- ponekad.
I okolina to gleda, tumači. Ne sviđa joj se promjena. Nije lako izgubiti nekoga ko je tebe često stavljao ispred sebe, da si se na to navikao da to podrazumijevaš, da to očekuješ.. Smeta ta promjena, nije dobra za nju. Izgubili su siguran oslonac, žele da ga vrate. I onda počinje da negoduje, da prigovara, da zvoca,da kritikuje. Nabacuje kako su sebični jer ih ne gledaju kao ranije jer nisu na prvom mjestu kao što su bili. Pritiskaju, baš pritiskaju. Ne žele ovo novo, žele ono staro …staro je bolje po njih. Neprijatnost raste, a preispitivanje počinje jer “tanke su noge“ nove odluke, nove želje da se bude sebi (bar ponekad) na prvom mjestu .
Da li sam sebičan? Šta sebičnost zaista jeste? Da li je sebičnost da ostanem kod kuće i ne izađem u grad kada prijateljica želi i ako nema ništa značajno planirano? Da li je sebičnost da odvojim vrijeme za sebe i ne odem na proslavu na koju mi se ne ide? Da li je sebičnost da odbijem posjetu prijatelja ako sam planirao taj dan vrijeme za sebe i svoju porodicu? Da li je sebično od mene da odem kod frizera, kozmetičara, a da pri tome imam malo /bolesno dijete kod kuće (zbrinuto)? Da li je sebično od mene da ne odem kada me roditelji zovu (a nije ništa hitno) jer želim da se odmorim ili sa prijateljicama popijem kafu? I još mnogo toga ‘’ da li sam sebičan “… se roji…
A ne pitamo da li tim odbijanjem ili zahtjevom činimo štetu drugome, takvu štetu koja se teško može popraviti, koja ih na bilo koji način ugrožava… Ne pitamo se da li mogu neki drugi ljudi da im pomognu ili to, za šta im trebamo, mogu sami …. Ne pitamo se da li stalnim prihvatanjem i stavljenjem tuđih želja ispred svojih činimo štetu sebi, da li sebe ugrožavamo postepeno gaseći zadovoljstvo, radost koje zadovoljavanje naših želja donosi… Ne pitamo se, a trebalo bi ….
A brinuti o sebi i staviti svoje potrebe, želje na prvo mjesto nije sebično već je izraz odgovornosti za vlastito zdravlje i dobrobit. Kada smo odmorni i zadovoljni bolje smo društvo u izlasku, u posjeti,… bolji domaćini,… bolji smo za svoje najbliže… Lakše prepoznajemo njihove potrebe, želje, udovoljavamo ih bez teškog bremena “moranja“, razumijemo njihove stavove, bolje sarađujemo, fleksibilniji smo, tolerantniji, ne doživljavamo ih kao prepreku u zadovoljavanju svojih želja … Bolja smo verzija sebe …
I zato, iako se na prvi pogled čini drugačije, briga o svojim potrebama i željama ne isključuje brigu o drugima, kako smo bolji prema sebi tako smo bolji prema drugima …..a dugoročno gledano fleksibilnost u promjeni rasporeda u zadovoljavanju svojih i tuđih želja doprinosi kvalitetu našeg (ali i drugih) života.
