fbpx
spot_img

Spomenka Denda Hamović – ISPOD POVRŠINE

Ana i Milan su volontirali u dobrotvornom društvu. Često su razgovarali telefonom i kroz saradnju i pomoć nezbrinutim su se zbližili iako se lično nikada nisu upoznali. Službeni razgovori su se produbili i shvatili su koliko zajedničkih interesovanja imaju. Voleli su književnost, slikarstvo, dobru muziku, a posebno klasiku i džez. On je imao malu fotografsku radnju, a ona je volela fotografiju. Razgovori su prerasli u duge noćne ispovedi i rađala se bliskost. Zamišljala je lik čoveka koji ima tako prijatan glas i koji tako mnogo zna iz oblasti koje su je zanimale. Poželela je da ga lično upozna, ali je čekala da on to predloži.
I predložio je. Dogovorili su sastanak u gadskom parku kod fontane.
Ana je žurila dok joj je u ušima odzvanjao tihi i prijatan Milanov glas:
— Čekam te nestrpljivo.
Smešila se i zamišljala njegov lik. Obukla je laganu belu letnju haljinu, pustila svoju prirodno blago valovitu crnu kosu niz leđa, blago se našminkala, očekujući ni sama nije znala šta, ali je jasno osećala prijatnu strepnju od susreta.
Ubrzanim korakom ulazi u park i traži ga među nekolicinom koji su se rashlađivali vodom iz fontane. Nije obratila pažnju na previsokog, mršavog dečka, kratko ošišane kose, rošavog lica sa crvenom ružom u rukama koji je stajao malo dalje od fontane. On je shvatio da je to ona koju čeka i gledao je zadivljeno i snuždeno pogled koji luta po svima samo ne prema njemu. Dugo razgovaramo, upoznali smo se — ohrabrio se i odlučno koraknuo sa ružom iza leđa.
— Ana ne vidi Milana. Ne čudi me jer mene obično, iako ovolikog, ne vide — pruža joj ružu i zagleda se u njene oči.
Postidela se, ali razočarenje nije mogla sakriti.
— Izvini, zamišljala sam…ovaj…mislila sam…ne znam šta sam mislila — crveni od neprijatnosti i osećaja krivice.
— Hajde da prošetamo pa da mi ispričaš šta si mislila — vragolasto je gleda očima boje neba.
Dugo su šetali, pričali i ponovili sve ono što su već znali jedno o drugom, a razgovor u četiri oka ima posebnu osećajnost. Kasnije je častio s duplom porcijom sladoleda.
Osluškivala je prijatan glas ozbiljnog, vrednog, osećajnog čoveka, sportiste, bez imalo osude za njen prvi utisak. Plavetnilom i dobrotom pogleda je plenio i postajao joj lepši, bliskiji.
— Da te ispratim — predložio je kad je rekla da treba da ide kući.
— Bilo bi mi drago — nežno mu se nasmešila.
Uzela ga je ispod ruke i krenuli su. Milanove oči su blistale. U tom trenutku je bio najlepši čovek kojeg je videla.

Elzbieta Moziro
Spomenka Denda Hamović
Spomenka Denda Hamović
Rođena u Mostaru gde je odrasla i školovala se. Prve pesme su joj štampane u mostarskom listu „Sloboda“ još u osnovnoj školi, a posle dugog perioda pisanja samo za svoju dušu pesme i priče su joj objavljivane u književnim časopisima, novinama, međunarodnim zbirkama, poetskim sajtovima, portalima, zbornicima, leksikonima. Zastupljena je i u antologijama savremenih pesnika 21. veka, a pesme su joj prevedene na ruski, bugarski, engleski i francuski jezik. Objavila je nekoliko zbirki pesama. Od 1992. godine sa suprugom Dragoljubom i ćerkama Marjom i Tihanom živi u Beogradu.