fbpx
spot_img

Stefan Simić: ***

Stefan Simić

Da sam slikar, a nisam,
i da treba da naslikam savremenu ženu, radio bih tvoj portret.

Ne znam da li si toga svesna,
ali u tvom liku vidim sve žene sveta.

Zamišljao sam te i malu, i veliku, i kao staricu, i kao kraljicu, na dvoru,
i kao vešticu koju spaljuju na lomači zbog lepote i slobode.

Pratim tvoj život već godinama,
a da ti to i ne znaš.

Drugi muškarci imaju svoje glumice, pevačice,
a meni je najveća inspiracija jedna pomalo nesigurna studentkinja
koja još uvek nije odustala od velikih snova i velike sebe u njima.

Sve ono što postavljaš na internetu
savršena je inspiracija za jednog nesavršenog mene.

Kakve si sve samo misli u stanju da probudiš.
Radosne, setne, bludne, ljubomorne, zavodničke, muške.

Tačno znam kada si srećna,
i kada si načisto sa sobom.

A znam i kada isplivaš iz mirne luke,
i zagubiš se u svojim ličnim bespućima.

Zaljubljen sam u tebe.
Ti to znaš.
I ne samo ti.

Ali nisam jedini koji je zaljubljen u tebe.
I ti si.

Tvoja samozaljubljenost mi je najveća konkurencija.

Sazidala si takav zid
Da svi pre, ili kasnije, odustanu i odu.

Izgube se u tvojim odbijanjima i neodlučnostima.

Plašiš se vezivanja, ljubavi, života, svega.

Plašiš se da se daješ i otvoriš.

Plašiš se da te neko ne povredi i ode,
ili odvuče od tvojih nadanja koja te još uvek drže.

Ti si za mnoge tako obična,
ali meni je tvoja običnost šifra za sve druge žene.

Kada pišem o tebi kao da pišem o čitavom svetu.
Sve tvoje je tako univerzalno, samo tvoje, a svačije.

Ti si Ana Karenjina našeg doba, a ja Vronski, naravno.

Pratim te od tvoje sedamnaeste, tvoje ljubavi, punoletstva, fakultete,
sve ono što si davala javnosti na uvid.

Znaš i sama da znam da vidim između redova,
i da osetim ono što vešto skrivaš.

Nije život fotografija sa interneta.
Nema se uvek vremena da se namešta i traži
odgovarajuća poza i ugao koji zavodi.

Nije život savršeni osmeh,
sve je premijera, svaki susret, pogled.

A ti toga kao da još uvek nisi svesna ušuškana u svojoj uspavanosti.

I na kraju, priznajem da malo toga znam o tebi,
možda sam i sve umislio.

Znam samo da me već godinama nešto već vuče
U tvoj život i tvoje zagrljaje,
a ti ih tako vešto odbijaš.

Znam da ti nisam jedini.

Znam da i ti znaš da mi nisi jedina.

Samo ne znam još koliko će ovo moje sa tobom da traje,
dok se ne pojavi neka druga.

A neka druga se uvek pojavi,
kada ona prva, prava,
ne želi,
nego okleva i odlaže.

Kao što odlaže život.

Stefan Simić
Stefan Simić
Rođen 1989. godine u Paraćinu. Studira Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju prvu knjigu „Pustite nas“ objavio je 2012. godine, a knjigu „Odjeci ljudskog“ 2013. i 2014. (drugo dopunjeno izdanje). Specifičnim stilom pisanja i otvorenim načinom izražavanja na nastupima privukao je pažnju u Srbiji i zemljama ex-yu.