fbpx
spot_img

Svetlana Mitić: Ljigava osveta

“ Ma ko šiša razrednu!“, reče Mirko dvojici svojih drugara prilikom organizovane posete zoološkom vrtu.“ Idemo da pogledamo zmije, krokodila i onog nilskog konja…gužva je, razredna neće ni primetiti da nas nema.Nisam lud da gledam zečeve i ptice, to je za klince.“ Za tili čas, izmakoše se i našavši neku prečicu, odoše do terarijuma sa zmijama. Ubrzo izađoše , jer im se nije dopalo to što se zmije nisu pomerale, čak ni onda kada su namerno kucali prstima po debelom staklu. Ni sa krokodilima nisu bolje prošli. Nepomično su ležali iako ih je Mirko, bolje reći Nemirko, gađao čime je stigao, ne bi li bar malo razjapili one njihove velike čeljusti. Nilski konj je bio posebna priča – od njega su videli samo par nozdrva kako vire iznad prljavozelene vode.
“ Znam gde ćemo! Majmuni su vrh! Skaču, valjaju se i svašta rade,“ opet prvi predloži Mirko. Rečeno – učinjeno! Majmuna je bilo dosta i bili su raspoređeni po kavezima, zavisno od vrste. Oni najmanji su skakutali tamo – amo, ljuljali se na posebnim prečkama ,dok su neki vešto hvatali hranu u vidu smokija i drugih grickalica koje su im bacali posetioci, ne mareći za znake zabrane da se to ne radi.
Pored kaveza sa gorilama je bilo nekoliko devojčica iz razreda, koje su, očigledno, uradile isto što i Mirko sa svojim drugovima. Naravno, Mirko im odmah priđe jer je shvatio to kao priliku da pokaže šta zna. Ogroman mužjak gorile sa velikim očnjacima i pramenovima srebrnkaste dlake na leđima, plandovao je pored nekoliko ženki. “ Au, koliki je…“, obrati se Mirko devojčicama i nastavi, sav nekako važan:“ Gledajte šta ću sada da mu radim!“ Onda poče da se krevelji, viče, poskakuje, udarajući nogom o šipke kaveza i gledajući gorilu pravo u oči. Mužjak je očigledno shvatio da ga dečak namerno izaziva. Iskezio je očnjake, počeo je da urla i da se udara po grudima. Zatim jurnu pravo na rešetke. Mirko se izmače i nastavi sa akcijom…gorila još nekoliko puta udari u rešetke. Shvativši da nadobudnom izazivaču ne može ništa, gorila poče samog sebe da udara u glavu…toliko je ličio na očajno ljudsko biće da neki od prisutnih počeše da negoduju. Namerno prečuvši komentare prisutnih i ne primećujući prezirne poglede devojčica, Mirko pozva drugove da idu i potraže ostale iz odeljenja.
Svi su bili kod kamila, blizu izlaza iz zoo vrta. Kamile su se linjale, opadala im je duga zimska dlaka, pa su izgledale čudno – kao velike ofucane plišane igračke. A ipak su bile simpatične zbog krupnih, pametnih očiju i veselog pramena u vidu šiškica na glavi. Naravno, Mirko ne odole izazovu i priđe ogradi, bliže jednoj od njih koja je mirno stajala i preživala. Hteo je da pokaže pred celim odeljenjem kako je veliki dasa, ali da razredna ne vidi. Poče da se plezi kamili, da je gađa namerno lupkajući istovremeno po metalnoj ogradi. Kamila ga pogleda onim lepim, pametnim očima, kao da mu je poručivala da nije u redu to što radi. Mirko je nastavio da je nervira, i u “ žaru borbe“ nije primetio da mu se kamila približava valjajući u ustima nešto.
Pljussss!!! Za sekund se nemirko nađe prekriven pljuvačkom ljute kamile. Lice mu se gotovo nije videlo, a i sa kose su se cedile ljigave, smrdljive kapi – pravo na njegovu novu, markiranu duksericu. Nastade urnebesan smeh učenika koji su ga okružili…devojčice su mu gadljivo pružale papirne maramice, a on?! Hteo je da propadne u zemlju od stida, dok je pokušavao da se obriše.
Te noći Mirko je usnio čudan san:
Čučao je u nekom kavezu, a posmatrači su bile – gorile i kamile!

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.