Gledam u tu zamrljanu, iskrivljenu tačku. Veća je od ostalih, nekako nepopravljiva, poput izvađenog zuba, koji je, možda, greškom zamijenio svog komšiju.
Razlikovala se od ostalih, uobičajenih, od kojih se, povlačenjem crte, mogao napraviti zarez, ali ona je nepopravljiva. Kao da sam je namjerno stavio, ali nisam, sasvim slučajno sam olovkom pravio krugove, oklijevajući da li da nastavim ili da stavim zarez, ali, nesvjesno i nenamjerno, ali očigledno napisah, sada već nacrtah, tačku. Veliku tačku. U njoj sam se ogledao ja.
Bez pravila, različita, izdeformisana i sama. Udaljena od riječi, toliko da pomislim da nije povezana sa rečenicom. Opet, sljedeća rečenica bi izgledala nametnuta, došla bez poziva, drska i nepoželjna. Gledam. Trenutak nepažnje i tačka je tu, tačka od koje ne mogu napraviti zarez, tačka, iza koje je teško pisati nove rečenice. Ko će ih čitati, poslije kraja, koji je došao prijevremeno, sprintom dotrčao prije svršetka. Da li će neko gledati šta je iza te velike i posljednje tačke?
