fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Peti je

Foto: commons.wikimedia.org

O, kako lepo mreti je
Smrti pitoma, o, blaga mi.
Čudno, evo već peti je,
A od nje ni traga mi.

Vreme pomera satove,
I novo ruho sprema mi.
Uzalud pozivam svatove,
Crne neveste nema mi.

Nema u magli oka je,
Nema, a već peti je.
Čekam da grehe okaje.
Govori srce gde ti je!

O, smrti moja lepa si,
Zastani malo, ne idi!
Zloslutna pesmo slepa si
Kada te draga ne vidi.

Ne prezaj tužnu kočiju
Što u tmini zanoći će,
Nemoj suzo iz očiju.
Čekaj je još. Doći će.

Ako mi noćas ne bane,
Oprošteno smrti sve ti je.
Nema mi moje dragane.
Nema, a vec peti je.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.