fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Bela čarolija

Foto: Jovana Kuzmanović

Na grani smrznuti čvorci
Stresaju pahulje s perja,
Čuju se odnekud praporci
U magli povečerja.

Nežnost sa neba sipa
I raste runo belo,
pada inje sa lipa
Ko šiške niz tvoje čelo.

Drhtulje tvoji prstići
Dok čekaš Deda Mraza,
On će kroz odžak sići
Kad zaspeš kao maza.

A onda, kad odeš u san,
Kraj cipele će spustiti dar,
Čarolija će otići pred dan,
Al odaće je gar.

Od sreće ćeš dobiti krila
Da letiš preko krova
I pitaćeš da li si bila
U bajci svojih snova.

Skrivaće trag šljokice
Bele ko majčinsko mleko,
Al’ znaće tvoje okice
Da tajno voli te neko.

Sa lipe smrznuti čvorci
Stresaju pahulje s grana,
Čuju se odnekud praporci
U magli novog dana.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.