fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Ništa novo

Kad deda sluša vesti,
O tome trebaju novine pisati,
Svi tada prestajemo jesti,
Svi prestajemo disati.

Niko ne sme zucnuti.
Niko ne sme štucnuti.
Niko, baš niko, ni reč
prozboriti,
Jer deda će ga ukoriti.

A na vestima ko svakog dana,
Vesti sa svih meridijana.
Plus one iz Ujedinjenih nacija.
Pa onda inflacija,
Devalvacija, sekiracija,
Kapitulacija. I na kraju,
Začepljena kanalizacija.

Zatim idu ratovi, tenzije,
Primirja i uvećane penzije.
I?…+
I ostale vesti po redu
Koje veoma zanimaju dedu:

Tri pljačke, muke seljačke.
Štrajkovi, manjkovi,
Državni udari,
Poplave, nesreće,
Saobraćajni sudari.
Humanitarne akcije,
Bilateralne transakcije.

Onda se ređaju spikeri
Umilni i lepi ko šminkeri,
Pa, stranke, banke, traćenje,
Investicije, raznorazne
rekstrikcije, i ostalo
Mlaćenje prazne slame.
I na kraju.
Reklame, reklame, reklame…

Posle reklama s malog ekrana,
Ni delić ure od kulture.
Al zato iz raskošnih arena,
Stižu vesti s sportskih terena,
Pobede, porazi, to nam treba,
Što više igre, a manje hleba.

I dok čekamo da vesti odu
I smirimo malo svoju nervozu
Kao da nismo s dedom u rodu,
Slušamo složno vremensku
Prognozu:

Biće snega, biće kiše,
Nekad manje, nekad više.
Smenjuju se toplo -vrelo.
Smenjuju se crno – belo,
Sad se mnogo lakše diše.
Na kraju deda doda još ovo:
Na vestima ništa novo!

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.