fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Oblaci

Foto: Sandro Puncet

Oblaci to su čudne figure
Što preko neba
Stalno žure.
Za čas se ko stado
Na nebu sjate,
Odu daleko pa se vrate.

Ponekad liče na mrke stene,
Ponekad na brda velike pene.
Nekada liče na lađe plave,
A često na zmajeve ljute glave.

Oblaci to su konjići vrani
Što padaju ko crni
Padobrani.
Za čas se stušte
Od ptice tiše,
A onda zapljušte
Prepuni kiše.

Pa ako nemate kišobrane,
A oblak mrgud odnekud bane,
Nemojte se uopšte iznervirati
Jer će vas besplatno istuširati.

Oblaci to su brodovi leda
Što liče na kugle
Sladoleda.
Za tren nam dođu
Džinovi beli
Da bi ih vetrovi južni jeli.

Svako ih od nas u sebi ima
Kad smo zaljubljeni, u oblacima.
Pa nas nosi ta bivša para
Nekom ko voli i sreću stvara.

Oblaci to su pošiljke bele
Koji nam tajne poruke dele.
Šapnite im svoju
I oni će znati
Kome će je sa neba
Darovati.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.