fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Odžačar za sreću

Foto: Jovana Kuzmanović
Foto: Jovana Kuzmanović

Nije teško osmeh dati
Ni stotinu puta,
Neko noćas tužan pati
I po svetu luta.

Budi dobar, osmeh deli
I reč lepu kaži,
Neko noćas baš to želi
I nežnosti traži.

Odžačare, odžačare
Donesi mi sreću,
Neću poklon, neću pare
Ni skupu odeću.

Ako pitaš drugo šta ću,
Zabrinut i tužan,
Moju malu sreću daću
Nekom ko je tužan.

Nije šteta dati ruku
Nekom kome treba,
Ublaži mu malo muku
Ispod crnog neba.

Budi hrabar, duplo voli,
Beži od strogoće,
Nekog noćas puno boli,
A ljubavi hoće.

Odžačare, odžačare
Donesi mi sreću,
Neću poklon, neću pare
Ni skupu odeću.

Ne plaši se pričo stara
Nisi ništa dužan,
Daću sreću kralju gara
Nekom ko je tužan.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.