fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Svitac iz đačke klupe

Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com

Sve lepe reči što srce pamti
Ko igru svica u moru mraka,
U spomenaru sećanja plamti
I greje dušu jednog dečaka.

Gde li je sada onaj curičak,
S kojim sam delio klupu đačku,
U oku sećanja bode ko čičak
I liči na onu najdražu značku,

Koju sam skrivao tajno i vešto,
Od drugih valjda, ili od stida,
Zagolica me preslatko nešto,
A onda pusti suzu iz vida.

Gde li je, pitam, a gde sam i ja,
Bežeći ispred života hica,
Tumaram svetom iluzija
I tražim svog odbeglog svica.

A onda shvatim da nemam krila
I nije čežnja što noćas pupi,
Već sećanje da je najlepša bila
Od svih ostalih u đačkoj klupi.

I stvaram sliku o tome često
Da ne zgasnem svom svicu nadu,
U srcu imam posebno mesto
Da je sačuvam večno mladu.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.