fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Treptaj sreće

Obukao sam tvoje telo
I unutra nađoh cveće svelo.
Tugu nađoh
Međ rebrima
Ko nož zariven
Od nepoverenja.

Ti boliš.
I kad voliš.
Kad su ti oči oblačne
Ko daljina strašna.
Kad ti se po bedrima
Rastače strast
Ko pesma oproštajna,
Ko ljubav moja siromašna
U času mrenja

Obukao sam tvoju ćutnju
I u njoj nađoh beskrajnu slutnju.
Med okusih gorak
Na usnama koje će
Ostati zauvek gladne
I same.

Ti ljubiš
I kad gubiš
I kad sam nedostižan
Uvek za korak.
Kad samo ostajem na koži
Tvojoj
Ko miris što isčezava
U ponor neba.
Ko žudnja koja vreba
Mali treptaj sreće
Iz tame.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.