Ljubav je energija koja ljude spaja kao i muzika. Možda je ljubav samo druga reč za muziku, kaže za portal Pokazivač, pevač Tomislav Filipović poznat je po nadimku Tomo Čičak koji se proslavio u muzičkoj emisiji Nikad nije kasno.
Od malena je znao kuda ide, a ka svojim snovima je koračao širom otvorenih očiju, sa puno hrabrosti, ljubavi, rada i vere da će dospeti do mesta koje mu pripada. Tomo Čičak je pevač koji ima ugled, karijeru, poštovanje publike i medija, a njegova biografija je bez ijedne mrlje, skandala ili afere.
Svestran, radoznao, vredan, duhovit, ali i ozbiljan kad treba. Nosi mudrost i znanja mnogih životnih škola i puteva kojima je koračao. Ne krije da je bilo trenutaka kada je poželeo da odustane od svega, ali je i tad svojim snovima, talentu i ambicijama ipak odlučio da pruži još jednu šansu.
Rođeni je Dalmatinac, odrastao u Trogiru, ali već godinama unazad živi sa svojim izabranicom u Usori (BiH).
Vatreni je navijač Ajaksa iz Amsterdama i ima obezbeđeno mesto na njihovom stadionu. Takođe je napisao knjigu o omiljenom klubu koja je vrlo popularna među navijačima, a takođe radi i na njihovoj zajedničkoj Fejsbuk stranici.
Bio je učesnik šoua „Zvijezda možeš biti ti“ gde je zauzeo peto mesto. Zanimljivo je da je nakon takmičenja sleteo u Usoru helikopterom koji je za njega poslao gradonačelnik ovog mesta. Kaže da je vrhunac njegovih nastupa duet sa Željkom Bebekom i to u olimpijskog dvorani Zetra pred 15.000 ljudi.
Postoji nešto čarobno u muzici – svaki put kada se desi, ona menja energiju u vazduhu i iznova vam daje šansu da kreirate nešto sasvim novo i lepo, jedan prelepi svet mašte, svet meseca i zvezda.
Upravo to je nešto što je obeležilo karijeru Tomislava Filipovića, taj čin deljenja sebe, kroz muziku, sa ljudima koje najviše voli.
Kako je bilo na finalu muzičke emisije NNK?
Finale za mene nije bila neka novost pošto sam točno prije deset godina sudjelovao u muzičkom showu u Bosni Hercegovini gdje sam također došao do finala, uzeo sam peto mjesto. To je što se tiče neke popularnosti bilo mnogo jače jer je finale održano u prepunoj Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu. Tada mi učesnici nismo doslovno mogli izači iz kuća od potpisa, fotografiranja, itd. Ovo je bilo više penzionerski. Ovo finale je za mene bilo razočaravajuće isključivo iz jednog razloga. Pobjeda me nikada nije zanimala ali. Žiri me dizao u nebo, govorili su mi da su moji nastupi za finale bilo kojeg showa u svijetu, da se netko pout mene nikada nije pojavio u svih sedam sezona i onda ti na kraju predsjednik žirija da nula bodova. To je za mene, moju porodicu i okolinu gdje živim bio velik šok. Ja tu promijeniti ne mogu ništa, dokazao sam kroz show da ne bi za pobjedu napravio sve, to me nije „palilo“.
U spomenutom showu prije deset godina sam po ocijenama žirija bio jednak prvoplasiranom no presudilo je glasanje a ja nisam htio da glasam za sebe a moglo se koliko god hoćeš puta. Ovogodišni trofej ne smatram svojim, posvećujem ga svim dobrim ljudima koji su me podržavali.
Odakle talenat za muziku? Koliko godina pevaš i da li ti je učešće u NNK prvo javno pojavljivanje?
Muzički talenat nisam dobio od nikoga, nisu mi baš nešto pjevljivi u familiji. Učio sam pjevati uz pjesme Elvisa Presleya koji je moj jedini muzički mentor u životu. Osim ova dva showa zauzeo sam dva druga mjesta na dva festivala.
Kako su krenuli tvoji muzički pravci?
Moj pravi muzički pravac je krenuo sa petnaest godina, tada smo oformili svoj prvi bend, svirali smo samo naše pjesme. Uticaj je najviše povučen od grupe Aerosmith. Hard Rock i Heavy Metal je tada bio veliki boom na svjetskoj i domaćoj sceni.
Kako teku nastupi, gde sve gostuješ?
Pred koronu sam trebao za Amsterdam, dobio sam poziv da tamo pjevam, na duže vrijeme u Holandiji. Pandemija je blokirala gotovo sve pa i mene. Sad radim na pripremi za koncert u mojoj Usori (BIH) koji bi se trebao održati krajem jula. Pripremam pravi spektakl, želim nečim posebnim, drugačijim učiniti da se ova lijepa promocija mog malog mjesta nastavi. Za dalje, vidjet ćemo. Volim ići korak po korak, perfekcionist sam u glazbi, otvoren sam za sve opcije ali koncert u Usori je sada prioritet.
Gde vidiš sebe u bliskoj budućnosti?
Sa nogama sam čvrsto na zemlji, vidim se uz svoju suprugu, drage ljude. Sve ostalo je bonus koji je neusporediv sa ljudima koje volim. Ne bih volio Usoru napustiti nikada iako sam Dalmatinac iz Trogira, Usoru vidim kao svoj dom.
Hoćeš li u skorije vreme raditi nešto više od nastupa u klubovima?
Svadbe, krstitke, klubovi, sve je to opcija. Pjevam sve žanrove, ako nešto ne mogu onda normalno vodim sa sobom nekog ko može. Za početak, koncert i jeste nešto veče. Očekivati da ću puniti velike dvorane bi bilo komično za reći. Nikada ne znaš što život nosi ali treba živjeti u realnosti. Za sve ti treba poguranac a ja nisam tip koji „kuca na vrata“ .
Kako je primljen tvoj uspeh u Bosni?
Fenomenalno, gdje god dođem čestitaju i na čovjeku možeš vidjeti da li je to od srca. Ipak, kada na svjoj strani imaš podršku svog i okolnih mjesta, Tešnja, Jelaha, itd… onda te to mora činiti ponosnim.
Da li smatraš da folk izvođači više zarađuju?
Tu nema šta da se priča, narodnjaci zarađuju mnogo više. Osim ako nisi Severina – kroz smeh priča Tomo Čičak.
Kada možemo da očekujemo tvoj prvi album?
Moj prvi album??? Jako, jako teško iako imam masu svojih pjesama, što glazbu , što tekst. Puno novaca treba za to, snimanje, spotovi, promocije a opet ti to ne garantira uspjeh. Jedino ako me netko pogura ali sam gotovo siguran da od toga nema ništa.
Koje su tvoje trenutne aktivnosti?
Moja trenutna aktivnost je da odmaram od showa i smišljam ideje za Usorski spektakl. Radim članke za nogometni klub Ajax, to sam zanemario za vrijeme trajanja showa, raditi za jednog takvog giganta je velika čast , volim novinarstvo bez trača ali ako pišeš mnogo dnevno zna biti izcrpljujuće.
Hvala Veliko na razgovoru. Za kraj, šta bi poručio našim čitaocima?
Poručio bi ljudima da se vole, da je život prekratak za brigu, da probaju postići neke svoje ciljeve, ispuniti svoja srca sa nečim što bi željeli ostvariti. Ipak, na kraju nam ostaju samo lijepe uspomene koje pobjeđuju one ružne.
Marko Spirić