fbpx

Uvela ruža

Utihnuce u vihoru rijeci,
Poslednji vapaj neizgovoreni
Poslednja Ruza vjetrova kad svene
Korakom zudnje moj hod okreni.

Na izvoru i uvir je patnje
Stopa utisnuta u kalupe boli
Izmozdeno tijelo krajnjom snagom vapi,
Preklinjuci sudbu za opstanak goli.

Usna opet drhce pred vratima ceznje
Oci mole za neizmoljenu srecu,
Putujuci slutnjom tankog zaborava
Maglovitog stranca zaboravit necu

Nece proc jeseni, i studene zime
A vec ce proljece za ljetom da pati
Kad sav put u kaput svijem, ti ces doci
Dok se u sumraku nizu njezni sati.

Divlja ruža
Divlja ruža

Vihori ce opet strujno zaigrati
Naucicu polen da rijec zamrmori
Nas dvoje ce opet kisa umivati
Vjezbajuci tijela kako se bol mori.

Dajana Aleksić
Dajana Aleksić
Student Mašinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Autor zbirke poezije "Zvona ćutnje". Dobitnik mnogih nagrada i priznanja za poeziju i prozu u regionu. Kolumnista i saradnik na više portala, kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj.