Znate one igre kojima krenete gledati trailer pa ga već nakon 20 sekundi prekinete da si nešto ne spoilate? Close to the Sun je jedan od takvih, ali u ovom bi slučaju možda bilo i bolje da sam ga odgledao do kraja. U bilo kojem slučaju, igra vas poziva na tajanstveni brod zvan Helios gdje se skupljaju svi znanstvenici svijeta kako bi zajedno proširili granice znanosti i postignuća čovječanstva. Helios, naime, pripada Nikoli Tesli i njegovoj privatnoj kompaniji koja sad već polovici svijeta osigurava bežičnu distribuciju električne energije. U ovoj je alternativnoj povijesti on dotukao Edisona, a s obzirom na to da Tesla sve svoje ideje čuva kao poslovne tajne, također ga to sada čini i najbogatijim čovjekom na svijetu.
Uglavnom, dolazak na Helios otkriva da je nešto pošto po zlu, jer na njemu naizgled više nema žive duše. Potom slijedi istraživanje usamljenih hodnika, nepoznatih mehanizacija i čitanja kojekakvih papirića dok vam jedino društvo rade “duhovi”, zapravo svojevrsni fragmenti ljudi koji su tu nekoć obitavali. Samim time, osim što veoma nalikuje “Bioshocku”, također bih rekao da je Close to the Sun dosta blizak i s igrom Everybody’s Gone to the Rapture. Odnosno, tako sam se barem htio nadati.
Ubrzo uspostavljate kontakt sa sestrom po koju ste ujedno došli, samim Teslom koji vas u potrazi pak naizgled pokušava spriječiti, te još jednim ludim i zatočenim njemačkim znanstvenikom. Njihovi komentari koji vam se emitiraju direktno u uho trebali bi poslužiti da nam se jedan intrigantan koncept razvije u nešto smisleno, ali meni su poslužili samo da me drže budnim.
Većina gameplaya je šetnja usamljenim hodnicima i skupljanje raznih papirića.
Nažalost, već od samog početka sve nekako kreće nizbrdo. Close to the Sun nije nešto pretjerano dugotrajan, no čak ni s time na umu ga nisam mogao prožvakati u par navrata. Ne zato što je kompliciran, već zato što bih se od dosadnjikavosti svakih pola sata morao isključiti da si reanimiram puls. Nemam ništa protiv “simulatora hodanja” jer su mi u nekoliko navrata uspješno dokazali kako imaju potencijala biti solidni, uključujući i onog kojeg sam ranije spomenuo, ali Close to the Sun zapravo ima malo toga što bi ga činilo “svojim”.
To je lako moguće zato što za jedan hororac nije ni nešto pretjerano strašan. Kada bi barem bio samo to… Sve su prostorije ovdje dovoljno osvijetljene, a čak i “ono” što vas proganja blista jače od zvijezde sjevernjače, što se sveukupno dogodi tek samo u nekoliko navrata. Te potjere su pak sasvim linearni segmenti koje se odvijaju bez oslanjanja na sustave umjetne inteligencije. Ili zapravo bilo čemu drugom što bi igru činilo dinamičnom. Zaboravite zato na element sakrivanja ili neko domišljato skrivanje. Od vas se očekuje da od točke A u što kraćem roku stignete do točke B na kraju hodnika dok vas to “nešto” progoni potpuno pravocrtnom putanjom.
Zagonetke su izuzetno jednostavne i nemaštovite, a samim time i iznimno frustrirajuće ako vam ne kliknu u prvih par minuta.
Sve su zagonetke također banalno jednostavne, jednolične i posve nemaštovite. Kod svake (ali baš svake) se od vas traži da tri do pet tipki stisnete u određenom redoslijedu, a taj se redoslijed sasvim slučajno uvijek nalazi na papiriću u susjednoj sobi, ako ne i u istoj… Velikom je većinom cijela pustolovina jedna mirna plovidba, no u protivnom kada jednom krenu turbulencije, onda znaju krenuti i nepotrebne frustracije. Tako me jedna već totalno isfurana zagonetka uspjela ubiti u pojam. Trebao sam okrenuti nekoliko ventila kako bi u cijevima smanjio pritisak i otvorio vrata za daljnji prolazak, no jedan mi je ventil konstantno nedostajao. Kako mi na um nikad nije pala ideja da mi se skriva ravno pod nosom, ja sam naravno poput slijepe budale satima kružio čitavim pogonom.
S obzirom na to da kroz cijelu igru nisam radio nešto konkretno zanimljivog, uopće me ne čudi da sam kroz sve to imao problema držati oči otvorene. Nagli umor me vjerojatno ne bi ulovio da svi hodnici nisu ispali toliko jednolični, a nekako sumnjam da se ikome da kroz jedan tunel hodati tih pet sati. Također kao daleko zanimljiviji lik od Tesle ispada onaj drugi, odnosno treći znanstvenik – nijemac Aubrey i njegov poginuli prijatelj Benny koji mu pravi društvo u zaključanoj sobi. Njihov odnos koji ispada lagano morbidan ovdje mi je ujedno i bila najbolja stvar, jer činite što možete kada vam jedinom prijatelju otpadne ruka… Premda je sasvim jasno da Aubrey nešto taji, dovoljno je karizmatičan da ako ništa dođem do njega samo da upoznam i tog Bennya.
Vjerojatno sam i previše očekivao kada sam se nadao nekoj velikoj završnici, trenutku kada naslovi ovog stila ispucaju adute iz rukava i sve okrenu naglavačke. To se ovdje pak izgleda ne dogodi. Nagli kraj bez konkretne završnice ne pomaže. Close to the Sun se svakako trudi biti inteligentan, ali teško je vidjeti svijetlo na kraju tunela kada se tamo nalazi samo jedna štedna žarulja.
Izvor: hcl.hr
