Brošura za odlazak na Planet Alphu navodi samo jedan zahtjev. Masnim je slovima na njoj otisnuto: opustite se. Svi svjetovi i planeti prije ili kasnije skončavaju i to je činjenica. Što je onda u tom pogledu smak još jednoga u nizu sitnih nebitnih planeta – pa makar to bilo pod najezdom ubilačkih robota? Umjesto da se brinete, navedeno je sitnim slovima u podnožju letka, kad stignete na Planet Alphu bolje je da se jednostavno opustite i – stoji podcrtano – uživate u prizoru.
Pitanje je kako bi danas izgledao teren 2D platformera s mozgalicama i bi li se Planet Alpha uopće pojavio da nije bilo naslova poput Limba, Braida ili Insidea koji su svojom izvedbom umjesto na kompleksan i težak gameplay, naglasak stavili na pričanje priče. Minimalističke, doduše, žanrovski specifične i ispričane u tišini, ali priče koja je i dalje služila kao nit vodilja cjelokupnom zbroju sekvenci mozganja i skakanja naokolo. Planet Alpha ne odlučuje inovirati žanr, već balansirajući na ramenima prethodnih igara nastoji pronaći svoj glas u prikazu predivnog svijeta pod prijetnjom uništenja.
Raspravljanje o kvaliteti grafičkog prikaza danas se nekima smatra nepotrebnom zadaćom. Nekakvo je prešutno očekivanje da igre danas izgledaju dobro; barem ako ne ciljaju na poseban izgled, stil, štih. No, činjenica da je prilikom govora o Planet Alphi nemoguće uteći spomenu grafike, može biti dovoljna da bude jasno kako je riječ o vizualno impresivnoj igri.
Nemoguće je odmah u prvom planu ne primijetiti kako se ovdje radi o vizualno impresivnoj igri.
Čim se zateknete na mrtvoj površini nepoznatog planeta i napravite prvi korak očito je koja je najjača strana ovog naslova. Vjetar zavija dok vas zrnca prašine obavijaju poput snijega, a vi se, isprva šepajući, zaputite u nepoznatom smjeru. Malo po malo počinju se pojavljivati prvi tragovi života: strukture nalik čahurama smjestile su se usred pustinje, njihova svrha nepoznata. Impresivne vizualije svoj puni potencijal ostvaruju jednom kad prođete kroz špilju, a pred vama se odjednom otvore živopisni krajolici koji bujaju neobičnom florom i faunom. Velika bića nalik dinosaurima tumaraju nizinom, pred vama se njiše neobično plavičasto grmlje, u daljini rastu neobična stabla s krošnjama nalik maslačcima. Spušta se noć. A vaše je putovanje tek počelo.
Neovisno o tome vodi li vas kroz raskošne nizine, mrtve predjele, srce tropske prašume; dovodi li vas u doticaj s podzemnim ekosustavima ili letećim ribama visoko u oblacima, Planet Alpha neprestano ima na umu da je prekrasni dizajn njezinog svijeta vrijedan divljenja. Tempo igre relativno je spor, ne traži žurenje i dopušta uživanje u lijepim pogledima. Pojava robota osvajača možda narušava idilu, ali i dalje postoji veliki broj trenutaka u kojima je moguće zavaliti se, zagledati u daljinu, u bukteće plamenove i pritom kontemplirati o – ne znam, prolasku vremena ili neizbježnom koncu života.
Tempo igre relativno je spor, ne traži žurenje i dopušta uživanje u lijepim pogledima.
Osjećaji čuđenja, iznenađenja, otkrivanja novih stvari na putovanju prožimaju ovu igru u potpunosti. U tom pogledu raznoliki krajolici tek su mali komadić torte koja svakim zalogajem nastoji iznenaditi. Iako je priča o razlozima iza putovanja oko planeta ispričana minimalistički, a odgovori su rjeđi od broja problematičnih tekstura u o ovoj igri, uvijek se nešto mijenja, a nova otkrića nalaze se iza svakog ugla.
Ima naravno i određenih aspekata gdje narativ i doživljaj putovanja nose primat, što bi nekima mogli zasmetati. Prvenstveno se to odnosi na gameplay, koji je većim dijelom opuštajuć i nezahtjevan. Planet Alpha igra je jednostavnih mehanika koje se većim dijelom ne mijenjaju tijekom njenog trajanja. Neprijatelji se izbjegavaju šuljanjem, a prirodne prepreke savladavaju skakanjem. Premotavanje vremena određena je “unikatna” mehanika kojom se rješavaju nešto kompleksniji problemi, no uglavnom je tu radi efektivnog izgleda jer su rješenja suviše banalna da bi se igru pamtilo po tom elementu.
Planet Alpha igra je jednostavnih mehanika koje se većim dijelom ne mijenjaju tijekom njenog trajanja.
Drugi pokušaj igre da u sebe uvede veću raznolikost dosta je nezgodan i nezgrapan. Tu i tamo zbivanja na planetu bivaju prekinuta skakanjem kroz neku vrstu međuprostora slabe gravitacije kroz koji se prolazi prilikom teleportacije, dok se u drugim slučajevima skakanjem po njegovim pokretnim kockama na neki način manipulira stvarnim prostorom na planetu. Osim što je sve skupa dosta arbitrarno, mehanički je nekonzistentno pa čitava stvar ispada kao usputno rješenje da se gameplay pod svaku cijenu obogati nešto kompleksnijim sekvencama platformiranja.
Frustrirajuće je što radi ovakvih slučajeva ostaje nedorečeno što bi Planet Alpha točno htio predstavljati. S jedne strane, ako se naslov već odlučio za prezentiranje priče nauštrb spektakularnog gameplaya, volio bih da u tome ostane konzistentan, umjesto da se nađemo u situaciji gdje se dionicama koje same po sebi nisu nešto posebno dobro izvedene prekida uspostavljeni tijek radnje. Druga stvar je što sam dojma da su ti dijelovi jednostavno suviše nasumični, radi čega mi postaje nemoguće smisleno povezati ih u cjelinu.
Ostavit ću otvorenim pitanje jesam li možda kriva osoba za igranje ovoga žanra. Primjerice, Inside o kojem je napisano valjda milijun interpretacija bio mi je igra u kojoj mi se taj postupak doimao apsolutno besmislenim. Čar njezine priče nisam vidio u pokušaju traženja konačnog smisla, već u načinu na koji su konzistentno sa stilom zacrtanim u početku ta igra uspijevala neprestano otvarati nova pitanja, iznenaditi igrača i na samome koncu potpuno ga zbuniti.
Planet Alpha pokušava nešto slično, no dok zbunjuje na svakom koraku, ne vidim crtu koja bi raznolike događaje držala na okupu. Neke teme su vrlo očite, poput cikličnosti vremena koje se jasno očituje i u samom gameplayu, u mehanici premotavanja tijekom kojeg doslovno na nebu možemo pratiti rotaciju planeta, kružno vraćanje svoda u početni položaj i slično. Određeni broj događaja, ipak, nisam uspio nikako uklopiti u čitavu sliku, kako na stilskoj tako ni na tematskoj razini, već mi se činilo da su tu tek toliko da iznenade igrača ili, kao što sam već spomenuo, začine gameplay.
Planet Alpha tako pati od određenog nedostatka identiteta. Usprkos fantastičnoj prezentaciji, zgodnoj premisi i generalno ugodnom i nenametljivom gameplayu, ne mogu se povremeno ne zapitati nije li igra predoslovno shvatila svoje uzore, te jednostavno odlučila kompilirati neke od postulata bez da ih u konačnici pravilno uklopi u svoj iskaz.
Izvor: hcl.hr