fbpx

Vladarica Vjetra

Ja pišem čitav život. Sa svojih jedva devetne’st, sakupila sam dosta priznanja i nagrada, ne za svoju taštinu, nego da otežam dušmansku muku. I, obično nisam hvalisavac, al’ me nijedan ne može nadmašiti kad se u blizini nađu tako neki mudroseri.
Bivala sam pohvaljivana, iskrene kritike su mi bile draže i korisnije. Ljubili su mi ruke i stope, više su mi laskali pogledi koji su varničili zavisti, zlobom i pakošću. Tad sam znala da sam uspjela.
Ne dižem se u visine, neboder nisam. Ja sam samo djevojka iz jedne male, koja je svima daleko, odakle god da se krene, provincije. Koliko samo životinja tu ima! Ljudi, rijetko.
Ja, mala djevojka, velikog srca, britkog jezika, uvijek žurim sa svojim koferom snova u kojima je tajno skovani plan za osvajanje Svemira.
Prolazila sam stazama satkanim trnjem od zlih jezika sitnih duša. Nije mi bilo teško. A sve to jer sam našla tajni ključ davno izgubljenih odaja Vladarice Vjetra i zaposjevši tron, stavivši krunu od čistog bijelog zlata, protkanim najfinijim prkosom i ambicijom, zagospodarila svojim nemirnim podanikom Vjetrom.
I kroz život šetala i rješavala zagonetke, otkrivala tajne odaje i ukrala mudrosti, kombinujući lakoću putovanja mog podanika Vjetra, njegovu silinu i rušilački nagon kad mu je sujeta povrijeđena, s mojom sofisticiranom prirodom i lakoćom vladanja,  i ništa-me-se-ne-tiče sindromom.
Jednom sam tako, vraćajući se u svoju provinciju, tamo daleko, iza sedam mora i sedam gora, našla najveličanstveniji tajni kod za jednog kriptografa. Bile su to priče izgubljenog Vladara Usamljenosti koji je tražio jednu milu djevojčicu rumenih obraza i bluzica satkanih od sreće i prošaranih nježnošću.
Moj urođeni dar da prokljuvim sve zakonetke ovog svijeta u trenu, nije shvatao ovu satima. Sati su prelazili u dane, dani u mjesece, mjeseci u godinu. U međuvremenu, pošla sam u potragu za Vladarem Usamljenosti.
Rekli su mi da postoji jedno malo mjestašce, jedna mala kućica i u njoj jedna složna porodica, koja se brinula za jednog mladića koji je stasavao u čovjeka. Naredila sam Vjetru da ga pronađe i zamoli ga za sastanak, sa mnom lično.
Vjerovatno je izgubio sve nade, ili ga je povukla čista radoznalost, kad se naizgled miran sigurnim korakom prošetao mermenim pločama grada. Ja sam ga čekala, dok su me obgrljavale sjene nemira i strahova, napadali moje sigurno utočište ega sve utvare nestrpljivosti.
Prišao mi je u apolonskom stilu, kao da mu niko na svijetu nije ravan i mogu vam obećati: niko nikad nije bio i niko nikad biti neće.
Dodirnuo mi je ruku i odmah mi je bilo jasno rješenje svih kodova ovog svijeta. Ta moćna, magična ljubav.
Ostalo je historija. Pohranila sam ključ odaja Vladarice Vjetra i zahvalivši se svom podaniku, pustila ga da slobodno luta. Vladar Usamljenosti je također zauvijek napustio svoje odaje. Ostavši bez vladarskih odaja i kruna, morali smo zagospodariti svijetom, što smo i učinili.
I oni koji do tad nisu, tad su čuli za nas. Odjeknulo je, kao eksplozija, šireći radijaciju naše ljubavi i u najzabačenije krajeve svijeta.
Tek tad sam shvatila koliko je apsurdno bilo svako moje putovanje bez njega.
Ostali smo u svojoj provinciji, stvarali nove uspomene na svakom koraku, grčevito držeći jedno drugome ruku, pleli nit vječnosti oko naših prstiju.
A ljudi misle da je bilo lako nositi ranije svu odgovornost na sebi. Sad je postalo lakše, teret Zemlje, ovaj Atlas više ne nosi samo na svojim plećima, nego ga dijeli.
Ali, kao što sam i rekla, ovdje više životinja, nego ljudi. I pošto zoološki vrt od ovog grada, pruža bezbroj smiješnih prizora, pa krave i majmuni ulicom šetaju, svaka matora kvočka misli da može reći nešto pametno. Matore kvočke i krave misle da mogu od mene oteti bivšeg Vladara Usamljenosti, a on je samo čovjek koji je pronašao sebe i sreću u rukama i krilu one male rumene djevojčice.
Mene se to, istini za volju, nažalost ne tiče. Nažalost kažem, jer osjećam sažaljenje prema matorim životinjama, kojima je život na izmaku a ništa od njega nisu napravile. Polet mladosti i dah svježine, ambicije i prkosa, kod mene, s druge strane, ipak obećava svijetlu budućnost.
A tu je i još jedan trik kojeg kao posljednju kartu vadim iz rukava. Ja imam svog Asa.
A kvočke k’o kvočke. Pijevci biraju mlađahne djevojke, pa one kroz mudroserstvo uzaludno pokušavaju plijeniti pažnju. Ili olajavanjem mene, (misle da) sebi dižu rejting. A ja nikad bezbrižnija, nikad ponosnija, nikad uspješnija, prkosnija i sobom zadovoljnija. U njegovim rukama.

Prethodni tekstLed
Sledeći tekstДневна доза афоризма
Šejla Handalić
Šejla Handalić
Rođena 1996. godine u bosanskohercegovačkoj provinciji Banovići, vječiti sanjar, teški filozof i student Pravnog fakulteta. Državno i međunarodno nagrađivana.