U sebi te dozivasmo
gazeći mulj čak do koljena,
šireći ruke prema nebu,
spotičući se o mnoštvo hridi i kamenja.
Znajući,
ljepše je u veselju i miru, nego u strahu i tuzi.
Trčajući niz vjetar dok lepezu pruža
glasom jasno uskličući, tražeći buket crvenih ruža.
U sebi te dozivasmo
isukanih ruku očekujući žuljeve,
znajući težak je put,
ne očekujući tek – tako zrelo klasje i široke puteve.
Znajući,
ljepše je u dženetskim vidicima,
nego jeka i cviljenje nad umornim poljima.
Mrtve drumove oživljavajući
nogama iznad krletki titrajući,
divlje cvjetove ne mirisati, bisere i vedrinu priželjkujući.
Ali ti si ostala ista, strana i daleka,
samo još živa u snovima bez nedogleda.
Džibrić Admir
