Slavonijo, Zemljo, pa ti more nekad si bila,
Lelujave i plavetne snove, s galebima si snila.
A l’, nebo ti je, moćno i sveto, drugu zadaću dalo,
Vjerujući srcu što do-tad’ je bojama azura cvalo.
Otkrivši dušu koja svetost majčinstva slavi,
Na glavu ti, velikodušno, i krunu hraniteljice stavi;
Smaragdima optočenu i zlatom sunca iskovanu,
Kraljevskim vezom izvezenu, pjesmom anđela ispjevanu.
Izobilja si puna, dostojna znakovlja koje nosi ti kruna.
Govor mržnje, tebi je uvijek bio stran,
Alegorija si ljubavi i kad je noć i kad je dan;
Lijepo je kćeri i sinom takve majke se zvati,
Energiju njenu, preko vena svojih, drugom slati.
Biti dijete Zemlje Slavonije, dražesno je i časno,
E, moj galebe, kličimo tu pjesmu – glasno, glasno!
*Iz zbirke radova „SLAVONIJA NA DLANU“ – KULTura sNOVA, Zagreb – II. Međunarodni pjesnički festival SLAVONIJA NA DLANU – 14. i 15. 9. 2018.
