fbpx
spot_img

Zvonimir Lešić: Noć u disko klubu

Bila je subota navečer.

Spremao sam se u selo dugo razmišljajući što da obučem.

Od puno stvari što se nalazilo u mom ormaru, izabrao sam sve u crnoj boji.

Dobio sam od oca ne baš puno love. I krenuo sam u devet sati.

Došavši do seoske česme , susreo sam jednog poznanika koji je čekao sa nestrpljenjem svoju dragu. Trebala je doći svakog trena.

Izmijenivši sa njime koju riječ, krenuo sam prema kafiću.

Pogledao sam oko sebe i vidio da na cesti vlada pravi kaos. Nekoliko momaka ludo su divljali

sa svojim motorima.

Pomislih u sebi: „ Bilo bi baš dobro da naiđe koji

redar u plavom kako bi zaveo malo reda jer ova buka ne smeta samo meni već i drugim ljudima. A što se tu može…“  , rekoh u sebi i pođoh dalje.

 

Kada sam stigao , bila je velika gužva. Sve je vrvilo od naroda.

Automobila je bilo što sa sela , tako i sa strane.

Kafić i terasa su bili puni da se nije moglo naći mjesta.

Ja sam samo gledao dali ću naći kojeg prijatelja ili prijateljicu da mi ne bi bilo dosadno. Nekako sam se progurao kroz tu gužvu pokušavši da nađem bratića jer smo se dogovorili

još sinoć da će me voditi u obližnji disko.

To će mi biti prvi puta da idem u diskać! Jer nemam baš sreće kad je prijevoz u pitanju.

Došavši do njega , pitao sam da li ćemo ići.

Rekao je : „ Ići ćemo oko deset sati , ništa prije jer tada svi nekuda odlaze , a ovdje će ostati malo ljudi.“

Polako je prolazilo vrijeme , nikad sporije do sada.

A ja sam sa nestrpljenjem čekao kada ćemo krenuti.

U iščekivanju sam potpuno na prijatelje zaboravio.

Stalno sam gledao na sat. Došlo je vrijeme da krenemo. Prije nego što smo pošli ,

bratić mi je rekao da moram biti poslušan ili me neće više nikada povesti.

„ Ma budi bez brige! „  i sjeo sam u auto.

S nama su išla još njegova tri prijatelja.

 

Za deset minuta smo bili pred diskom.

Kad smo došli pred disko , ušla je neka trema pod moju kožu.

To se dešava uvijek kad dolazim negdje prvi puta.

Od znatiželje sam počeo ispitivati svašta.

Bratić mi je rekao da šutim i samo gledam jer ću tako prije saznati.

Počeo sam razgledavati: gore na katu je bio kafić, a u podrumu diskać.

Ulaznice se bile za nešto malo love, ali su se naplaćivale samo do ponoći.

Poslije je ulaz bio džabe.

Zbog prvog dolaska, platio sam ulaznicu na kojoj je pisalo : „Disco Club Valentino, dobar provod! „

Kada sam ušao, od treme su mi se tresle noge.

Osjećao sam se zbunjeno , gledajući okolo da li ću vidjeti nekoga poznatog.

Nije bilo gužve dolje u disku, al` svirala je dosta dobra glazba uz koju sam pjevušio.

Nikog nije bilo od poznanika.

Naručivši jedno piće , prišla mi je nepoznata osoba i rekla da me poznaje.

Pitala me kako sam ja došao ovdje, da li stopom ili s nekim drugim.

„ Bratić me dovezao. Odakle me poznaješ? „

„ Pa iz busa. Je l` si ti Darko? „

„“ Da, da.

„ Nisam te viđala prije, a sigurno si prvi put ovdje. Zbog čega ne dolaziš češće? „

„ Pa nemam prijevoza. „

„ Baš šteta. „

„ A tko si ti? „

„ Ja sam Marija i stanujem u ovom selu. Pa te pozivam da dođeš u moje društvo. „

„ Sa zadovoljstvom prihvaćam poziv! A i moram ti reći da se bolje osjećam u ženskom društvu! „

Lagano se nasmijala.

Krenuli smo prema susjednom stolu.

Za stolom su sjedile četiri njene prijateljice.

Pitale su Mariju: „ Tko ti je ovaj? „

„ Jedan poznanik iz susjednog sela. Zove se Darko i jako je zabavan! „ , odgovori Marija. Predstavio sam se curama.

I one meni.

„ Da li ste slobodne? „

„ Ne, ne , imamo dečke , čekamo ih svakoga trena da dođu. „

„ E , pa onda mogu ostati samo malo. „

„ Kakvu glazbu slušaš? „

„ Sve slušam!Obožavam je! „

„ Pa to je super! „

Kad su došli momci , otišli smo malo plesati.

„E , baš da vidimo kako plešeš! „

 

Glazba me toliko zanijela, a treme više nije bilo.

Polako je nastajala velika gužva.

Svi su u disku plesali. I bilo je super!

Pogledao sam na sat , a već je prošlo dvanaest sati.

Pošao sam tražiti bratića da bi ga pitao dokle ostajemo.

Našao sam ga gore u kafiću,bio je sa svojom klapom.

„ Dokle ostajemo? „

„ U dva budi kod auta. I nemoj da te čekam. „

„ U redu, ne brini. „

 

Sišao sam još da plešem.

Dolje je bila takva ludnica, a atmosfera baš kakva meni godi!

Sav sretan što samu disku, plesao sam ne obazirući se na nikog.

Tko će što reći, tko će što kazati, nije me bilo briga.

Marija i njeno društvo me promatralo , kao i svi ostali.

A ja sam samo plesao, plesao i osjećao se super, k`o nikad do sada!

Kroz gužvu sam se provukao i naručio sok. Od žeđi sam ga ispio na eks.

Pogledao sam na sat , bilo je pola dva.

Još malo pa ćemo kući.

Došao sam do stola da se pozdravim sa Marijom i njenim prijateljicama.

„ Moram kući. „

„ Zar već?! „

„ A ne vozim ja da mogu ostati koliko želim.“

„ Dobro plešeš! „

„ Pa hvala na komplimentu! „

„ Jesi li išao u plesnu školu? „

„ Ne, nisam. „

 

Pozdravio sam ih i krenuo van.

Pred autom su već bili bratić i njegova klapa. Sjeli smo u auto i krenuli kući.

 

„ Je li bilo dobro? Dali si našao kakvu ili si bio sam? „

„ Pa , bilo je cura. Upoznao sam jednu. „

„ Ma nemoj mi reći! „

„  E , pa ne moraš mi vjerovati. Jeste li se vi proveli? „

„ Ma, bilo je dobro. „ , rekli su svi u jedan glas.

 

Brzo smo stigli u selo.

Bratić je prijatelje razvezao kućama.

Onda smo mi krenuli svojim kućama.

Kad smo stigli , bilo je tri sata.

„ E , sve što je dobro , kratko traje… „ , rekao sam.

„ Laku noć i dobro spavaj! „

„ I ti također! „

 

Umoran sam  bio od plesanja i skakanja. Jedva sam se uvukao u krevet i odmah zaspao.

Prethodni tekstKarolina Ćojbašić – Magija
Sledeći tekstMisao dana
Zvonimir Lešić
Zvonimir Lešić
Iz slavonskog sela Posavski Podgajci kod Gunje. Rođen je 09.04.1983. u Vinkovcima. Piše pjesme od tinejdžerske dobi, do sad je objavio jednu zbirku pjesama. Pjesme koje piše su ljjubavne, pejzažne i duhovne. Osim što piše pjesme piše i tekstove. Sada živi u Zagrebu, i tamo je objavio svoju kantautorsku pjesmu koja nosi naziv Julija.