Proces pisanja, za mene je to kao veliki rat, krvava iscrpljujuća borba na prvoj liniji fronta, borba koja svakodnevno iziskuje nove i sve veće podvige. To je borba bez prestanka, ona koja ne dopušta posustajanje, ona koja ne toleriše pesimizam, i svakako, borba koja ne trpi i ne oprašta kukavičluk, to je borba čiji cilj nije pokoravanje i osvajanje tuđeg, već borba za opstanak, za očuvanje sopstvenog, za slobodu, to je borba na život ili smrt. Pravi pisci, pravi vojnici, pravi ljudi, oni ne ruše, oni stvaraju.
U tom procesu, borbi koja život znači, u tom velikom ratu, vojnik, kao i pisac, jednog jutra se budi sasvim normalno, ispavan i odmoran. Taj vojnik otvari oči, ugleda svjetlost dana, ugleda svoje saborce – a pisac ugleda stranice ispisanog teksta, gomilu spisa, knjiga, fotografija, zabilješki, – pripaljuje cigaretu, ili se možda prvo diže i umiva pa tek onda pali cigaretu, komentariše nešto sa svojim saborcima, a pisac se bavi predviđanjem kakav li će dan biti, dok vojnik, možda, uzima i otvara neku konzervu i doručkuje sa bajonetom u jednoj i sa oružjem u drugoj ruci, a potom provjerava svoju opremu, čisti i podmazuje oružje, ili to radi sa uniformom, krpi popucale šavove, krpi poderotine, stara se o dugmadi, pokazuje nekom svom drugaru kako su mu čizme u lošem stanju i govori kako će morati da zaduži par novih, a pisac provjerava dokle je prethodnog dana stigao sa pisanjem, koliko je napredovao, računa, vršeći pažljivu procjenu, koliko mu je još potrebno da završi taj jedan dio kod koga se trenutno nalazi, kao kad vojnik prebrojava municiju i računa koliko će mu još dugo potrajati. Dan počinje, bitka se nastavlja, jer rat još uvijek traje.
Već narednog jutra, vojnik, pisac, budi se posle kratkog i lošeg sna, budi se pod udarom neprijateljske vatre, pod kišom metaka i granata, nema vremena za razmišljanje, nema vremena da uopšte shvati kako se osjeća, kako je raspoložen, u kakvom se stanju nalazi tog jutra, već se momentalno diže i uskače u borbu. Takva buđenja donose stresove, takva buđenja za vojnika su šok, a za pisca, u najmanju ruku to je haos u kome se sam mora snaći, bez podrške drugih, bez pomoći, savjeta, potpuno sam, isključivo oslonjen na samog sebe i svoje umijeće, svoju snagu, svoju pamet, svoju hrabrost, volju i odlučnost. Za vojnika, to je stanje u kome, uz pomoć svega što je prethodno naučio i stekao kroz iskustvo, mora učiniti sve što je potrebno da bi, prije svega preživio, a samim tim i odbio napad, odnosno, pisac mora bez pogovora da se digne, lati svog sredstva za pisanje, i da uskoči u proces pisanja, da piše, kao vojnik što puca iz puške, pisac mora ispaljivati riječi, odlučno, nepokolebljivo, hrabro, precizno, mora imati metu ispred sebe, cilj u koji s jasnim razlogom i dobranim motivom mora pogoditi, kao što vojnik osvaja teren i položaje, tako i pisac mora osvajati redove i stranice, napad koji vojnik odbija i podnosi, noseći se sa svim opasnostima, nadvladavajući strahove i užase koji ga prožimaju i zatiču, pisac unutrašnjim napadima mora stoički odoljevati, mora istrajati i izvojevati pobjedu u toj bici, savladati lenjost, mrzovolju, umor, neispavanost i glavobolju, i grip, i povišenu temperaturu, čak i ozbiljene bolesti, pisac mora nastaviti da piše, bez obzira na unutranje probleme, brodolome, patnje i boli kroz koje prolazi, bez obzira na spoljašnje faktore i uslove, ma kakvi oni bili, bez obzira na sve. Pisati, pisati, pisati, i samo pisati, jer to je zadatak pisca, to je njegova suština, pisanje, pisanje i samo pisanje. Za odustajanje od pisanja nema nikakvog izgovora, i ništa ne može biti opravdanje, ne smije biti, jer tako je i u ratu, tako je i u bitkama, dezerterstvo se oštro kažnjava, jer ono je nečasno, bez opravdanja, kukavičko i nedopustivo.
Jednoga dana vojnik se budi po naređenju, diže se zbog uzbune, brzo uzima ratnu opremu i odlazi u bitku, gladan, umoran, neispavan, i ulažući najveće fizičke i mentalne napore, on ratuje u teškim obračunima sa silom koja mu prijeti i koja želi da ga samelje, da ga satre, da mu uzme slobodu, da ga ponizi, a potom i liši života. Tako i pisac, jednog jutra se budi po naredbi lošeg sna, izazvan glađu za pisanjem, natjeran unutrašnjom potrebom koju mora zadovoljiti, nagonom koji oglašava uzbunu i koji neće dopustiti da pisac odbije svoj zadatak, on preskače sve jutarnje rutine, pranje zuba, umivanje, oblačenje, doručak, kafu, sve, i uzima i piše, trpeći glad, trpeći umor, neispavanost, on piše, piše, i piše. Ne postavlja pitanja. Ne razmišlja o svojim željama. Ne razmišlja o tome kako se osjeća, šta bi mu prijalo, šta bi on to radije činio umjesto pisanja, već se predaje tome procesu, služi višem cilju, i žrtvuje sve što je potrebno u tom času.
Jednog jutra vojnik se budi mirno, iako rat još uvijek traje, tog dana je zatišje, on ima vremena za kafu i doručak, čak je i dobro raspoložen, zbija šale sa svojim saborcima, smije se, možda čak uzima da se pretvara kako je kod kuće, u svom gradu, i kako je izašao negdje u provod sa svojom djevojkom, ili negdje na večeru kod prijatelja, jer vojnik je prije svega čovjek, i on to ne želi da zaboravi.
Tako i pisac, nekim danima se budi sasvim rasterećen, bez teških misli, bez napora, odmoran, ispavan, obavlja sve što treba, po redu i nepisanom pravilu, doručak, kafa, možda čitanje dnevne štampe, budi se raspoložen, odlazi u šetnju, možda se igra sa djecom, ili putuje u prirodu sa svojom djevojkom, ili jednostavno odlazi do nekog bara da sjedi i ispija pivo, jednostavno zadovoljan s onim kako stvari trenutno stoje, uživa u sitnicama, u banalnim stvarima, predaje se malim trenucima zgodnim za opuštanje, jer i pisac je prije svega čovjek, i on takođe ne smije da zaboarvi šta obični ljudi rade, kako žive, kako provode svoje vrijeme, i pisac i vojnik ne smiju zaboraviti da njihova bitka jeste podvig, jeste žrtvovanje, ali ono nešto od običnog čvjeka, ipak, opominje i podsjeća da i jedan i drugi imaju pravo da ponekad budu slabi, ili da jednostavno tog dana ne učestvuju u borbi, već da ostanu negdje povučeni u pozadini, stacionirani u bazi, na sigurnom, da i oni imaju pravo da ponekad ne budu mali heroji velikih dana, ili čak veliki heroji ne malih bitaka, da i oni imaju pravo da ponekad , ne često, ali ponekad, budu izvan svega toga, ali ne previše, jer pobjedu, ipak, donose oni koji su u borbi, na prvoj liniji fronta, izloženi najvećim naporima, a ne oni koji uživaju u udobnosti i luksuzu.
Tako se i vojnik i pisac jednog jutra budi bez volje, bez snage, sasvim istrošen, iscrpljen, bez motivacije da nastavi danje, čak i bez želje, biva tolko utučen da mu više ni te silne borbe i podvizi, ni čitav taj rat i cilj koji ima više uopšte nisu važni, i da on jednostavno želi da se skloni, da se udalji od svega toga, da zaboravi na sve, i da, možda, pođe negdje gdje ništa od toga ne mora da čini, gdje ništa od toga čak ni ne postoji. Ali, vojnik se ipak i u takvom stanju bori, jer predaja ne dolazi u obzir, dokle god poraz nije prislonjena cijev na slepoočnici. Pravi pisac se, kao i pravi vojnik, bori do zadnje kapi krvi, i kad ostane bez oružja, bori se golim rukama, i bez ruku, boriće se zubima, pa i pravi pisac, ako ne može da piše, može da govori, zapisaće drugi umjesto njega.
Vojnika niko ne pita da li će ići u rat ili neće, jer ako odluče da ga mobilišu, biće mobilisan i raspoređen, osim ako ne bude dezertirao, tako i pisac, niko ga ne pita da li on to želi biti, on to jeste, ako jeste, onda stupa u proces pisanja, on to čini, osim ako nije dezerter, a živjeti u bjekstvu, pobjeći od onoga što je tvoja dužnost, ono gdje imaš priliku da osvojiš slobodu, da trijumfuješ, gdje imaš priliku da budeš heroj, da budeš onaj koji će pobijedi zlo, koji će podvigom zaslužiti visoko poštovanje, onaj koji će svojim djelima biti svijetao primjer, to nije život, to je sijenka života, blijedi obris, izmaglica u daljini, to je ništa, ništa, ali boli i sramno je, i donosi nečasnu smrt. Ni vojnik ni pisac ne biraju da li će to biti, jer rat zbog koga polaze u borbu, to je rat koji nam pripadne poput života, bez da smo ga birali, bez da smo se sami odlučili ili ga pokrenuli, jednostavno se desi, ne svima, ne većini kojoj se dogodi život, već malom broju, da ne kažem odabranom, ali se desi, i kad se desi, boriš se, a cilj može biti samo jedan, život, sloboda, pobjeda.
Što se mene tiče, ja sam rođen u ratu. Odrastao sam u ratu. Meni su dali i život i pisanje. Rođen sam u pisanju. Meni je pripalo i jedno i drugo, i pisanje i život. To je moja borba, to je moj veliki rat, i ja se borim da preživim. Borim se da opstanem, da zaslužim slobodu, da osvojim pobjedu, to je moj cilj. Pišem. Živim. Postojim. I ne pitajte me kroz šta sve u međuvremenu prolazim.
