Umjesto čudotvornim preboljenjem,
zidove oblažem pergamentom jauka,
pomiješanog dozom ambivalentnih razilaženja,
čija ozbiljnost diktira kreposnim slovima
da više ne ispuštaju svrhovitost dostojnu omraženja.
Zašto te viđam snenih kapaka
kako prebireš suhim kažiprstima
po prašnjavim fotografijama;
na kojima gledamo u objektiv
skorašnjeg strmoglavljenja
u provaliju nepovrata?
Što te nepokolebljivo mrvi na dnu
nataloženih cakljenja hipoteza
dvostrukih premišljanja,
kad ionako sa sigurnošću poimamo
razjedinjenost krvih zrnaca nemira?
Možeš li objasniti razlog stvaranja
zamršenih intriga bjegunstva
između vatre intelektualnog ogrjeva
takoreći labilne impresije
uvenulih mirisa parfema
koji omamljuje najtvrdokornije
molekule pogorjelih premišljanja?
Insomnične me noći podučavaju
temeljnim vrijednostima
upravljanja napuklim kormilom
i gubljenjem kompasa
usred jezovitih morskih oluja.
Plima uskovitlanih vrtloga
uvlači me u žal Bermudskog trokuta,
dok se sablasna oseka razbacuje
grandioznim pjesničkim slikama,
čupajući iznuđeni oprost
iz predjela gdje nekoć stanovaše srce.
Prikazuješ mi se u zadihanim prolaznicima,
okrznuvši me ovlaš ramenom
slučajnog mimoilaženja
dvaju mrklih sudbi,
otprije poznatih parametara
djelomičnih nesuglasica.
Odlazi iz mojih telekinetičkih priviđenja
sužanjstva u napuklim povojima!
Poezija u kojoj me oplakuješ
dovoljno je izranila i najnesretniji dio kože
koji već nije bio podložan
tvojim halucinativnim utjecajima.
Zato sada odmatam zavoje
gnojih udubljenja teškoća
ispraznosti ražalošćenih voljenja,
brišući stotine posvetnih stihova,
neizbrisivom tintom neuspjeha.
Ovo nije zaluđenička pjesma o nama,
već ispiranje osamljeničkih dana
dodatkom trnovitih rima.
