Milan Miodragov Pajević: Dok čekamo subotnji ručak…(čavrljanje u dve ruke)

Ova fotografija mi je bila u opticaju, ali interesantno, sa profila jednog prijatelja sa post sovjetskih prostora i natpisom (to smo mi, vaše bake…)

Nisam neki specijalista, ali kako sam gledao Ljude sa Menhetna i pratim Ženski raj, obe serije se bave advertajzingom, reklamom, marketingom, obe prate vreme sa kraja predesetih i šesdesetih a ova italijanska i ženskom modom sredine šesdesetih, cenim da je ovo druga polovina šesdesetih i da je u pitanju neki od evropskih gradova, London, Pariz, Rim (ili Milano). A zašto ne I Knez Mihajlova?
A svakako su ove lepotice, maturantkinje ili brucoškinje, danas nečije bakice. Šta kažu na to moje drugarice, prijateljice sa Bulbodera, Neimara, Vračara, Palilule? One koje su išle u petu, trinestu, četrnaestu, prvu, treću, Fiona, Lana, Radmila i ostale moje beogradske poznanice (ja sam ipak provincijalac, zaglavljen u Beogradu…).

Radmila: Da, mi smo danas nečije babuške, a kad te zagrle male ruke od tog veće sreće nema . A slika? Ko moj razred IV3 ,XIII gimnazije. Neustrasive, hrabre, pametne, neukrotive, rešene da ostvarimo svoje snove u vrtoglavim miniċima, sa kosama puštenim niz ledja kao slap. Mirisale smo na leto i kajsije. Mislile smo da ćemo dodirnuti sve svoje snove. Momci koji su kao ti stizali u grad mislili su da je sve to istina, a mi smo se samo folirale jer smo u dubini srca bile romanticne, ranjive i nežne devojke koje su čekale da ih biraju…

Ja:
Kao svaki provincijski gimnazijalac, gledali smo čežnjivo Beogradjanke koje su leti dolazile u kuće svojih očeva koji su se posle završenih fakulteta ženili sa tim ili takvim istim prestonim devojkama i s njima gradili porodice I život u velikom gradu. Za mašince čija je glavnina studenata bila iz provincije ili gradova širom nam bivše domovine, važila je priča, “da su to oni koji se izuvaju kada ulaze u beogradske kuće”…

Sticajem čudnih okolnosti, negde predposlednje nedelje maja,kao osamnaestogodišnjak, iduċi na probu programa za maršalov rodjendan na koji me dovela Sonja (ko zna, zna, dugo bi bilo da pričam) silazio sam niz Vlajkovićevu ulicu, a u susret su mi ušle dve visoke devojke u šorcevima čije su kose padale po ramenima nekih dugih tankih, lepršavih mantila, a jedna se smejala tako neobično, da ċu posle 16. godina taj smeh prpoznati u majci naše ċerke koju sam zbog veeelikih očiju zvao “pugavica” ili dugmence…Ništa nije slučajno, ona je živela u Vlakovćevoj a drugarica pored kojih sam prošao a one me nisu primetile stanovala je u Hilendarskoj…

Rada:
To leto kad smo moje drugaruce i ja završile gimnaziju ostavilo je beleg na našim dušama. Ostavljale smo život ušećerenih zabluda, osetljivosti i bolne nežnosti, ali to još nismo znale. Bile smo ubeđene da ćemo dodirnuti sve svoje snove. Svaki delić naše duše i tela žudeo je za novim uzbuđenjima. Do tada smo koračale sigurno samo u svetu knjiga i tu se završavalo naše interesovanje za život. Bile smo ulovljene u taj magični svet reči i umetnosti povezane duhovnim sestrinstvom. Poređane u stroge forme škole, kao u kalupe, nismo videle život spolja. Profesori su od škole napravili tvrđavu, gušili našu dečiju radoznalost i vaspitavali da budemo poslušne. Ali mi smo postavljale mnoga pitanja što je bio dokaz da smo hrabre i pametne na tom putu zrelosti. Dok o tome sada razmišljam, pitam se zašto nikad ne znamo kad smo srećni, nego samo kad smo nesrećni. Čini mi se da mi ovo nežno i eterično sećanje sada pruža veće uživanje u lepoti tih godina.

Ja:
Kraj šesedesetih je, od one čuvene “1968”, počev od Pariza pa preko drugih evropskih gradova, Praga pa i Beograda, doneo neke nove vetrove…Daleko su bila deca cveća sa one strane okeana, ali Kosa, kao mjuzikl, pa pozorišna predstava, Formanov film, pa muzika… su skidale patinu sa strogih načela koja su sputavale napupelumladost, a ona je bila pred pucanjem u maturskim srednjoškolskim godinama kao i po studentskim domovima. Ali, moramo priznati da je to bilo jedno sjajno vreme, kojih se mi, generacijski sećamo sa nostalgijom, i uzdišemo za ovim devojkama u minićima.

1970/2026

P.S. Da se razumemo, Rada i ja nikada gismo pričali telefonom. Naša konverzacija je uglavnom u komentarima tuđih i svojih postova; tako je i ovo čavrljanje sastavljeno iz dva njena i moja tri ili četiri komentara… Nma laži, nema prevare

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.