Stefan Simić: Umetnik koji je igrao fudbal

Ne mogu da napišem tekst o Dževadu Prekaziju.
Smrt je, nažalost, najgora prilika.

Družimo se već nekoliko meseci.
Osetio sam prefinjeno dostojanstvo, lordstvo, osećaj za pravdu i lepu reč.

Bio je, uz Bekima Fehmija, najveći simbol kosovskih Albanaca u Jugoslaviji.
Voleo ga je narod.

Reče mi prijatelj, kad Preki primi loptu, ustane ceo stan stadiona, jer znaju da će nešto da uradi.
Bilo dribling, ili onaj razorni šut, nešto mora da se desi.

Odavno nismo imali ovakvog igrača.

Prekazi je bio fudbalsko čudo, igrao je možda u najlepšim fudbalskim godinama na ovim prostorima.
Sedamdesete i osamdesete.

Partizan i Hajduk iz Splita, u Galatasaraju, proglašeni za najboljeg stranog igrača u istoriji kluba.

U Americi je igrao mali fudbal, stigao do finala, u vreme kada je mali bio popularniji od velikog.
Obožavali su ga u Turskoj.

Rekao mi je da planiraju Netflix dokumentarac o njemu.

Jedan je od retkih koji je za života dobio mural u Beogradu.
I na svom Dorćolu.

Šta, u prevodu, znači – živa legenda.

Imao je ono nešto, suptilno, prefinjeno, umetničko senzibi
Ko pobeđuje suptilnosti i pravednost.

Bio je levičar, onaj pravi, za koga je čovek čovek čovek.
Predstavio se, do poslednjeg dana, Jugoslaviji.

Izgubili smo velikog čoveka, koji je kao dečak došao u Beograd iz Kosovske Mitrovice.
Sanjao je fudbalske snove i ostvario ih.

Posle, radio sa mladim talentima.
Kada sam ga pitao kako motiviše igrače,

Reče mi – šta ima da ih motiviše.

Ako ih sam fudbal ne motiviše, prilika da igraju, šta im još treba. –

On je osećao fudbal duboko.
Život.
Ljudi.

Nekad blag, do rane da je veže, nekad previše, u skladu sa nadimkom.
Istina u svemu pa čak i u tome.

Ono što ga posebno izdvaja su intervjui koje je dao poslednjih godina.

Nije hteo da ćuti.

Govorio o nepravdima u fudbalu, društvu.

Ko zna koliko ga je sve to koštalo.

Sve je ispratio i ispratio, možda samo, do kraja, nije ispratio zdravlje.

Imao je problema sa srcem.

Iako je bio fit do poslednjeg dana, lagano.

Veliko borbeno srce je umorno.

Igrao se do skoro četrdeset.

Posle drugačije borbe.

Ostaće upamćen kao jedan od najvećih,

Ko je dao veliki doprinos, ne samo fudbalu, već i prijateljstvu i ljubavi,

Naših naroda i narodnosti.

Kako možeš da mrziš Albance i da voliš Dževada Prekazija, ili Bekima Fehmiua.

Ovo je jednostavno nemoguće.

Pa zbogom fudbalskom umetniku.

Hvala mu na svemu.

I što je ostao čovek.

To se pamti, to ostaje.

Igrao je ovu igru, zvanu život, do kraja, ruku nije digao.

Uvek je nekako bio tu, tu će i ostati.

U našim srcima.

Stefan Simić
Stefan Simić
Rođen 1989. godine u Paraćinu. Studira Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju prvu knjigu „Pustite nas“ objavio je 2012. godine, a knjigu „Odjeci ljudskog“ 2013. i 2014. (drugo dopunjeno izdanje). Specifičnim stilom pisanja i otvorenim načinom izražavanja na nastupima privukao je pažnju u Srbiji i zemljama ex-yu.