I
Čovjek se marljivo kao kuća gradi,
Od cigle strpljenja i kamena volje,
U zemlji temelj, nada u glavi,
Dok rijeka snažnim žuborom protiče.
II
Niz kamenitu strm vješto vijuga,
U rukavcu ogledom predahne,
Pa nastavi preko kamena oblutka,
Pogledu se daljinom sakrije.
III
Kroz vrijeme teče, hladna i čista,
Ispod krovova što na suncu tamne,
U svakoj kapi istinom zablista,
Na kraju tiho k’o starost usahne!
Misao koja je izrodila pjesmu!
ČOVJEK I KUĆA
Čovjek se strpljivo kao kuća gradi, korak i temelj, stas i cigle red, isve tako do kape i krova!



