Sve lepe reči što srce pamti
Ko igru svica u moru mraka,
U spomenaru sećanja plamti
I greje dušu jednog dečaka.
Gde li je sada onaj curičak,
S kojim sam delio klupu đačku,
U oku sećanja bode ko čičak
I liči na onu najdražu značku,
Koju sam skrivao tajno i vešto,
Od drugih valjda, ili od stida,
Zagolica me preslatko nešto,
A onda pusti suzu iz vida.
Gde li je, pitam, a gde sam i ja,
Bežeći ispred života hica,
Tumaram svetom iluzija
I tražim svog odbeglog svica.
A onda shvatim da nemam krila
I nije čežnja što noćas pupi,
Već sećanje da je najlepša bila
Od svih ostalih u đačkoj klupi.
I stvaram sliku o tome često
Da ne zgasnem svom svicu nadu,
U srcu imam posebno mesto
Da je sačuvam večno mladu.