fbpx
spot_img

Admir Džibrić: Luna i zvijer

Ruka u ruci nehotice.

Perverznost grabi na svjetlosti,

proste riječi klize, a ja uskličem;

O, Bože kakav je ovo svijet.

Još jedna Amanpour.

Ona što se voljela češljati

na hridu uz obalu i u sutone

pokazujući bjelinu, nagost,

grudi i kosu sirene iz mora.

Sad u glavi isti đir.

Mjerkam, oči kidišu, ne kriju;

Mala, strašna si, prvoklasna ždrebica!

Sijevaju okice k’o Halejeva kometa.

Sunce je daleko,

a ja bi s njom ne jedan, tri leta.

Tri, možda bi i to bilo malo.

Koja životinja, za me rekli bi.

Svinja. Oni što misle da su normalni,

a kriju istu želju i o tome sanjaju.

 

Ruka u kosi.

Potres na Dinari i Velebitu.

Tresem se i ja k’o Jermenija,

uskliče u zanosu i ona;

Dobar si, dobar Jeremija!

A meni je ime Ahmed.

U sebi mislim; Nije važno.

Zovi me kako hoćeš. I Jupiter.

Slika privuče priliku, jaje – jaje.

 

Presveta Marija,

oprosti za ovo; nisam svetac.

Kosti me peckaju,

svrbi iza desnog uha,

koljena klecaju,

kosa diže.

K’o ratnika me znaju.

I kako dići ruku na sebe,

Amanpour, Helena su poželjno ratište.

Palma ne može bez sunca,

sočne smokve bez ugriza.

 

Čovjek je stvoren za živjeti,

a u neznanju ne vrijedi umrijeti.

 

(2016)

 

Admir Džibrić
Admir Džibrić
Džibrić Admir, rođen 1972.godine u Tuzli, BIH. Pisac, kolumnista, Poeziju piše od svoje četrnaeste godine zarad srca i duše. Autor je pet zbirki poezije, od čega jedna za djecu..Živi i radi u Lukavcu.