fbpx

Anđela Turukalo: Zemlja slomljenih ogledala

Nekad se sjetim dana

Koje sam kao košulje navlačila na neodraslo tijelo.

Svako otvaranje vrata bio bi poklon,

Svako lice ocrtano pred njima bi me voljelo.

 

Pomislim na dane

Koje sam kao haljine mijenjala.

Svi su bili šareni…

A ja, Anđela u zemlji slomljenih ogledala,

Gdje odbijeni zraci lete poput leptira…

Imam krila.

 

Reflektovana svjetlost Sunca

-sjaj u vazduhu,

Igra- stvorena za mene.

U njoj, pobjeđivala sam svakoga:

Vile, vještice, vjeverice i hijene.

Umnoženi osmijesi blistaju poput safira.

Nemam mira.

 

Sada su dani drugi, odrasli.

I ja sam odrasla, za njihovim stopalima.

Svaki šum je postao navika,

Svako otvaranje vrata- rutina.

Ja, Anđela u zemlji slomljenih ogledala,

Vrištim od crnih godina

I sastavljam djeliće stakla

Ne bih li stvorila svjetlost od dima.

 

Sjetim se tako dana

Kad je kiša bila doživljaj

I kad je svaki oblak bio moj papirnati zmaj

A sad je kraj.

Anđela Turukalo
Anđela Turukalo
Rođena 21. novembra 1990. godine u Podgorici. Pisanjem se bavi od djetinjstva. Poezija joj je objavljena u medjunarodnom zborniku "Mili Dueli" 2015. godine, nakon pobjede na istoimenom takmicenju. Njena prva samostalna zbirka, “Marioneta”, objavljena je 2011. godine.