Nekad se sjetim dana
Koje sam kao košulje navlačila na neodraslo tijelo.
Svako otvaranje vrata bio bi poklon,
Svako lice ocrtano pred njima bi me voljelo.
Pomislim na dane
Koje sam kao haljine mijenjala.
Svi su bili šareni…
A ja, Anđela u zemlji slomljenih ogledala,
Gdje odbijeni zraci lete poput leptira…
Imam krila.
Reflektovana svjetlost Sunca
-sjaj u vazduhu,
Igra- stvorena za mene.
U njoj, pobjeđivala sam svakoga:
Vile, vještice, vjeverice i hijene.
Umnoženi osmijesi blistaju poput safira.
Nemam mira.
Sada su dani drugi, odrasli.
I ja sam odrasla, za njihovim stopalima.
Svaki šum je postao navika,
Svako otvaranje vrata- rutina.
Ja, Anđela u zemlji slomljenih ogledala,
Vrištim od crnih godina
I sastavljam djeliće stakla
Ne bih li stvorila svjetlost od dima.
Sjetim se tako dana
Kad je kiša bila doživljaj
I kad je svaki oblak bio moj papirnati zmaj
A sad je kraj.
