Žice projuriše kroz naše glave
i vinuše se visoko gore
noseći teška tijela
odlučna da se bore.
Slivamo se niz žice kao kapi vode.
Guraju me struje.
Uzdasi te odvode.
Soba bješe puna cvijeća
a ja- godinu bliža grobu nego juče.
Slavili su neizgovorenu tugu
dok sam djetinje grlila jastuče
pitajući se: čemu cvijeće?
Kad se žice opuste po krajevima
sudarićemo se na sredini:
okom na oko, usnom na usnu;
veličanstveno mrtvi i nametljivo divni
da šapnemo jedno drugome:
„Cvijeće ne znači ništa.“
