ČOVJEK U DVA TIJELA – Admir Džibrić
Čudnovato,
čovjek se rađa u tijela dva.
U jednom
letargija sramežljivo doskokom po vjetru prijeti,
vrani konji hrzaju liticama okrutnog krša, goleti.
K’o cirkusantu na točkovima život ti visi,
snijeg sa starog crnog kaputa ne možeš otresti,
za svagda i kiši.
Kinji te,
svaka kap upije se i u najmanju poru kosti.
U drugom,
prolaznost šiba,
iz vode izranja čežnja,
kuca kao sat,
drhtave ruke, umorne oči trepere,
dotakne san.
Ubralo bi srce ruže koje ne venu,
samo crvene il’ plave,
samo da osmijeh tugu i prošlost u mirovinu pošalje,
smijalo se, a imalo bi i zbog čega.
I hajde ne budi lud,
ne reci dva života je li potrebno baš?
I da li mora se upoznati bol da bi znao koliko sreća vrijedi?
Dokaži da i mačka nema pasju ćud,
kad nema kome, kad nema kome išlo bi bilo kud.
Sve je na nama i koji želimo put.
(2014)
