Noćas, klimavim notama
ispisujem sudbinu.
Kiša kaplje niz oluke
poput tinte
koja slijeva niz
jagodice mojih prstiju.
Noćas srce, za njega,
ispisuje najtužnije stihove.
Tiho, negdje u daljini
zasvira violina.
(Zvucima pomilova dušu.)
Siluete ljubavi,
gipko i lagano,
započinju životni ples.
Na svilenkastim zidovima
što lelujaju na vjetru
plašu izbledjele sjenke.
Ritam simfonije,
skladbu, natera u plač.
Niz skalu polustepena,
poput sjećanja što muti dušu,
prošlošću zamutih zjenice.
Orkestar osjetila uklesa ljubav
da vječnošću bdi kroz mjekove.
I dok violina nijemo
kroz žice prožima tišinu
podvučenom oktavom
završih kompoziciju.
Noćas, klimavim notama
ispisah sudbinu.
