fbpx
spot_img

Drobeno Stefan TićMi

TI SI DAMA U TRI ČINA

Tražim ženu svojih života
jer sam ih proživeo nekoliko.

/I žena i života./

Bejah brodograditelj, ko Floki, veruj.

Moja su rebra palete
Iz magacina zaboravljenih tragedija
Na kojima sam naslagao svoja srca.
Srce po srce.

Laura, dok sestra obilazi muzeje po Parizu,
Ja zaobilazim sebe, znaš li.

Na koncu konca – glava mi visi o koncu.
O onom koncu kojim obeležavaš stranice.
Sva literatura – to sam ja.
List po list.

Predugačak nam je ovaj kratki život.
Koliko god bogovi imali dobar wi-fi, on se sporo učitava.
Pogledaj nas i sve će ti biti jasno.

Samo sam skica.
Zaobilazim sebe, pa kad se sretnem
Uramljujem se.
Iza mene su pejzaži.

Umesto unutrašnjih organa imam tinju.
A tinja je spokoj pun tenzije.
Kad progutam reč – reč proguta mene. Pa tinjamo.
Tinj po tinj.

Živim između žene i razuma.
Želja. Cigareta…ničija nije gorela do zore
sem ove između mojih prstiju
kojih nema.

Docrtao sam sebi ruke i prste da bih mogao da te grlim nakndano.
Oboji sve, da nema prazinine, tako su nas učili, je l’ se sećaš Laura.

Rodio sam se u mrtvačnici.
Umreću u porodilištu.

Sve je modro. I sve je zeleno. Pucketa ljuštura.
Kao da si se upravo izlegla.

Čekam da me izbaci obala.
Dugo sam (p)lutao.

Svetu nedostaju kvalitetne žene.
Neke od njih su me držale za ruku.
Pričao im da ja svet posmatram kroz pupak svoje majke.
Držeći se za njena rebra kao za rešetke.
Nisu mi verovale.
Jer su živele van rešetki.

U stvari, L, nikada se i nismo držali za ruke, držali smo se za naše neuroze.

Sve što je otišlo od mene, učinilo je samo da bolje razumem korake.
Zato tapkam.

Tražim ženu svojih života Jer sam ih proživeo nekoliko.
Bejah i vajar. I golub. I kredenac. Bajadera. Kroki crtež. Pasus.
Ti si dama u tri čina.
U sva tri si mi se pričinila.
Čin po čin.
Čin – Čin.
Živeli.
Pijem sopstvenu krv.
Vinograd po vinograd.

Ovaj roman što nosim pod kosom izaći će postuhmno.
Umro je odavno. Sad samo čeka da se rodi kao reč.

Jedino što mi pripada na ovom svetu jeste osećaj da tumaram.
Pitaj lekove kako nastaju… piju mene.
Gut po gut.

Udomljujem manastire.
Pitaj kaluđere.

Razmenjujem poglede kao sličice iz detinjstva.
Ovaj nemam.
Je l’ može u zamenu za tik tak bombonice?
Laura, što me gledaš kao da si sve u meni pobila?

U dosluhu sam sa samim sobom.
Pitaj istražitelje.

U dodiru sam sa samim sobom.
Je l’ to incest?

Ja sam reka, Laura, ulivam se u Mrtvo more.
I taj tok nazvaše mojim životom.
Docrtavam ribe. Krljušt.
Uz mene se prislanjaju nasipi.
Stari bramani.
Brodograditelji.
Nekada bejah rodograditelj.
Kljun po kljun.
Odžak.
Deca.
Buć.
Vatra.
Oganj.
Plač.

Stefan Mitić
Stefan Mitić
Da li bi iz ovih prigradskih očiju što mirišu na ustajalu provinciju, sitne radosti, ajvar i kamenolom duše izrasle pesme ko pupoljci da sam rođen na Slaviji? Stefan Mitić (tićMi) nije rođen na Slaviji, već u Leskovcu, istog datuma kao i čuveni pisac Edgar Alan Po: 19.01.1992. godine. Za razliku od Edgarovog ramena na kome čuči gavran, na Stefanovom čuči perut.